(Bjelopolje, 29. VII. 1843. - Zagreb, 22. I. 1919.); književnik i publicist
Pripadao je plemićkoj obitelji s nadimkom Prijedorski.
Osnovnu školu i sedam razreda gimnazije završio je u Senju, osmi razred i maturu u Rijeci.
U Beču je polazio krajiški upravni tečaj. Službovao je u Bjelovaru, Vinkovcima, Ogulinu, Požegi, Gospiću, Rumi, Zagrebu.
Bio je veliki župan Bjelovarske i Bjelovarsko-križevačke županije (1884.-1889.), Ličko-krbavske županije, veliki župan u Požegi i Zagrebu.
Pripovijetkama, zapisima o suvremenicima, člancima o planinarstvu i medicini javljao se sve do smrti u časopisima Obzor, Vienac, Narodne novine, Liječnički vjesnik, Brankovo kolo, Ljetopis matice srpske, Nada, Suvremenik.
U hrvatskoj književnosti utemeljitelj je tzv. Ličke proze i nastavljač hajdučko-turske novelistike. Njegove su pripovijetke nastale pod utjecajem narodne književnosti, ponekad s elementima humora i fantastike narodnog praznovjerja.
Djela: S ličke grude (1913.), Iz starog zavičaja (1914.), Iz mojih uspomena (1918.), Izabrana djela (1963.) i u rukopisu mu je ostao opširan autobiografski spis Pomenci iz mog života.