Sergej Aleksandrovič Jesenin

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (Konstatinovo, 3. listopada 1895. - Lenjingrad, 28. prosinca 1925.) je bio ruski pjesnik.

U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji.
Oduševljeno je pozdravio revoluciju.
Kasnije se odao boemskom životu, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu ˝Do viđenja prijatelju, do viđenja˝.
Iste noći počinio je samoubojstvo objesivši se o cijev centralnog grijanja.

Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja.
Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. S
taljinistička je kritika oštro osuđivala ˝jesenjštinu˝, pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva.
Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu.
˝Ne mogu ih zaustaviti˝, ˝to je kao navijeni stroj˝, govorio je znancima.
Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi.
Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.
Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealističnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja.
Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost ga muči, on bi htio vječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta.
Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme.
Opraštajući se sa životom, on u njima, tonom intimnosti, uzbudljivih osjećanja ,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osjećanja.
U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoći: ˝kada se u posljednje vrijeme govorilo˝, kaže Anatoly Mariengof, ˝Jesenjin pije˝, riječi su zvučale kao ˝udarci malja˝ i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.

Navečer 23. prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i kupi sve svoje stvari.
Stiže u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove.
Bolesno uznemiren, Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen.
U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, naročito navečer.
Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.

Njegovo stanje se pogoršavalo, i on je ujutro 27. prosinca, nemajući tinte - kako je sam pričao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena.
To su bili stihovi ˝Do viđenja, prijatelju˝, predani navečer mladom pjesniku V. Erlihu, koji ih zaboravio pročitati i zavirio je u njih tek kasnije.

Navečer 27. prosinca, u stanju jake potištenosti, i duševnog nemira, poslije ponoći izmedu noći 27. i 28. prosinca 1925., počinio je trostruko samoubojstvo: presjecenjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.

Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.