Pjesnik i političar (˝ban pučanin˝); suradnik Gajeve Danice ; nadopunio 14. i 15. pjevanje Osmana; napisao Smrt Samil-age Čengića klasični junački ep koji se misaono uzdiže nad čitavu ilirsku poeziju.
Najznačajnija je kreativna ličnost Hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban).
Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom.
Osnovnu školu pohađao je u Novom, gimnaziju u Rijeci, studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju.
Po svršetku studija radio kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu.
Godine 1848. Osrednji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, pošto ona prizna ˝neodvisnost i samostalnost˝ i ˝realni i virtulani teritorialni obseg˝ Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Potom postaje voditeljem hrvatskog dikasterija na carskom dvoru u Beču.
Službuje u Saboru od 1861. godine, 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice.
Predsjednik je Matice ilirske 1858.-1872., bansku dužnost vršio je od 1873. - 1880. godine.
Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti.
Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko djelo.
Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16-godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva “Osmana” (1844.), dug je i strm put; ali u trenutku kad se latio toga posla, on je taj put već svladao: i razjašnjenje metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, i vergilijanski ep s iskustvom koje iz njega proizlazi, a tiče se odnosa povijesti i poezije.
U “Danici” je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi.
Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik: zajedno s Josipom Užarevićem, sastavio je djelo od 40.000 riječi u kojemu je, osim apsorpcije starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku.
Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa.
Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela.
Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo.
To novo bio je spjev “Smrt Smail-age Čengića”, koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa.
Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz.
U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju-ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli-vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.
Ivan Mažuranić, spomenik na zagrebačkom Zrinjevcu, rad Rudolfa Valdeca iz 1911. godine
Djela
Njemačko-ilirski slovar (1842.)
Osman (dopuna XIV. i XV. pjevanje 1844.)
Smrt Smail-age Čengića (1846.)