Josip Kosor (Tribounj kraj Drniša, danas Trbounje, 27. siječnja 1879. – Dubrovnik, 23. siječnja 1961.), je hrvatski dramatičar, novelist i romanopisac.
Kao četverogodišnjak se s obitelji seli u Otok kraj Vinkovaca, a kasnije radi kao pisar u Privlaci, Vukovaru, Tuzli, Đakovu i Mostaru.
S 23 godine stiže u Zagreb, radi u odvjetničkoj pisarnici, postaje članom Društva hrvatskih književnika i ubrzo se afirmira kao pisac.
U prvomu razdoblju svoga stvaralaštva opisuje težak život dalmatinskih, bosanskih i slavonskih seljaka (romani Rasap, Radnici i Cupalo; zbirke pripovjedaka Optužba i Crni glasovi), zbog čega je prozvan hrvatskim Maksimom Gorkim.
Od 1905. putuje Europom (Beč, München, Berlin, Pariz) i sklapa prijateljstva s mnogobrojnim hrvatskim (Ivan Meštrović, Vladimir Becić, Mirko Rački) i stranim umjetnicima (Hermann Bahr, Stefan Zweig, Stanisław Przybyszewski, Maksim Gorki, Konstantin Stanislavski i dr.).
Upravo u Beču 1910. piše svoje ponajbolje djelo, dramu Požar strasti (objavljena 1912.), koja je naišla na dobar odjek i u inozemstvu.
U međuratnom razdoblju putuje Švicarskom, Skandinavijom, Rusijom, Engleskom i Francuskom, a nakon Drugoga svjetskog rata seli se u Dubrovnik.
Zbog dobre recepcije njegovih djela u inozemstvu jedno je vrijeme slovio za kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Josip Kosor je u rodbinskoj vezi sa sadašnjom predsjednicom Vlade Republike Hrvatske Jadrankom Kosor (stric njezinog oca).
Djela
˝Rasap˝, 1906.
˝Radnici˝, 1906.
˝Cupalo˝, 1907.
˝Požar strasti˝, 1912.
˝Mirne˝, 1916.
˝People of the Universe˝, 1917.
˝Razvrat˝, 1923.
˝Rotonda˝, 1925.
˝Miris zemlje i mora˝, 1925.
˝Pomirenje˝, 1926.
˝Atlantikom i Pacifikom˝, 1927.
˝White flames˝, 1929.
U ˝Café du dôme˝: drama u dva čina, 1926.