George Orson Welles (Kenosha, 6. svibnja 1915. - Los Angeles, 10. listopada 1985.), američki redatelj, glumac, scenarist i producent za film, kazalište, radio i televiziju.
Kritičko priznanje za Wellesa povećalo se nakon njegove smrti.
Smatra se jednim od najvažnijih dramskih umjetnika dvadesetog stoljeća, a 2002. u izboru Britanskog filmskog instituta proglašen je najvećim filmskim redateljem svih vremena.
Na zao glas došao je svojom radio-dramom H.G.Wellsa Rat svjetova od 30. listopada 1938. kojom je izazvao masovnu paniku.
Welles i njegovi biografi kasnije su tvrdili kako izlaže lakovjernost američke publike u strahu od Drugog svjetskog rata.
Sredinom tridesetih su postale legenadarne adaptacije vudu Macbetha (sa postavom crnoputih glumaca) i alegorijskog Julija Cezara u newyorškom kazalištu.
Welles je bio i priznati iluzionist, nastupajući u mnoštvu spektakala tijekom ratnih godina.
Tijekom tih godina je kroz novinarstvo, radio i javne nastupe postao ozbiljni politički aktivist i komentator, blisko povezan s Franklinom D.Rooseveltom. 1941. je napisao, režirao, producirao i nastupio u Građaninu Kaneu, koji se u raznim anketama nalazi na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena.
Građanin Kane je jedini Wellesov film za kojeg je našao sredstava i nad kojim je imao potpunu kontrolu do konačne verzije, dok će ostatak njegove karijere obilježiti manjak sredstava, nekompetentno upletanje studija i loša sreća, i tijekom egzila u Europu i kratkih povrataka u Hollywood.
Unatoč ovim poteškoćama Othello je 1952. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a Dodir zla glavnu nagradu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, dok je sam Welles svojim najboljim djelima smatrao Proces i Ponoćna zvona.
Iako je Welles kao redatelj/scenarist ostao na marginama velikih studija, njegova karizmatična osobnost učinila ga je profitabilnim glumcem.
U svojim kasnijim godinama se borio protiv hollywoodskog sustava koji je odbijao financirati njegove neovisne projekte, zarađujući najviše preko glume, reklama i pripovijedanja. 1975. je osvojio nagradu za životno djelo Američkog filmskog instituta, kao treća osoba kojoj je to pošlo za rukom nakon Johna Forda i Jamesa Cagneyja.