Endre Ady de Diósad (Érmindszent, danas Adyfalva u Rumunjskoj, 22. studenog 1877. – Budimpešta, 27. siječnja 1919.), mađarski pjesnik.
Potomak stare erdeljske plemićke obitelji.
Pravnik, pokrajinski novinar.
Buntovnički ga temperament trga iz malogradske jednoličnosti, te 1904. odlazi u Pariz, i draži tog novog života odlučuju o njegovoj sudbini, preobražavaju i izgrađuju njegov pjesnički dar.
Tu nalazi nove mogućnosti pjesničkog izražaja.
Uj Versek (Nove pjesme), izašle 1905., izazivaju u mađarskoj javnosti svojim revolucionarnim duhom i radikalnim političkim shvaćanjem velike borbe.
Otada je svaka njegova pjesma i svako njegovo djelo događaj.
Od svih madžarskih pisaca najviše spominjan i najviše napadan.
Pobijedila je ipak spoznaja njegove vrijednosti i Ady postaje najznačajnijim i najslobodnijim likom modernoga mađarskoga pjesništva.
Najviše se ističu političke pjesme pune tragičnih vizija mađarskog naroda, koji pred mrakom svoje epohe srće u bunu i u njoj propada.
Obarao se neobičnom snagom na Istvána Tiszu i njegovu politiku.
Stalni motivi njegove lirike, čežnja, patnja i misao o smrti, refren su svega njegova pjesništva.
Oni ga dovode i pred Boga, s kojim razgovara glasom starozavjetnih psalama.
U posljednjoj knjizi A halottak élén (Na čelu povorke mrtvih), 1918., otkriva divlje dubine i govori u dubokoj rezignaciji o mrtvačkom pokrovu i sjeni rata, koja pada na njegov narod.
Njegov utjecaj na javnost bio je silan, a njegovi su stihovi postali jednom od osnova novoga madžarskoga shvaćanja života.
Punih 12 knjiga pjesama daju mađarskom čovjeku širok i jedinstven pogled na svijet i borbu ljudske snage sa životom za nove ideale.
Jezik mu zvoni duboko i osobno, riječi su mu sugestivne, a misli tako izvorne i pune žara, da mu poslije Sándora Petőfija nema premca.
Ady je ne samo najkrupnija pojava mađarske književnosti 20. stoljeća, već i jedan od velikana u modernom svjetskom pjesništvu.
Hrvatskoj javnosti prikazao ga je u svojoj Knjizi eseja Miroslav Krleža i preveo više njegovih pjesama.