Koprivnica i Prvi svjetski rat

U nedjelju, 28. lipnja 1914. Koprivnica je vodila svoj svakodnevni život slobodnog i kraljevskog grada na periferiji Austro-Ugarske monarhije. Taj se dan na gradskom šetalištu (danas Zrinski trg, glavni koprivnički gradski trg) proslavljala 40. godišnjica osnutka pjevačkog društva „Podravac“ s mnoštvom sudionika i okupljenog građanstva. Svečanost je prekinuta u trenutku kada je stigla vijest o atentatu u Sarajevu i tragičnoj smrti prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije.

„... Poslije podne je odpočela na gradskom šetalištu uz ogromna učestvovanja gradjanstva pučka svečanost, ali je prekinuta u 4 i pol sati, kad je stigla vijest o tragičnoj smrti prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge vojvotkinje Sofije Hohenberg. S istog je razloga otkazan i koncert, koji bi se imao održati u večer.“

Izvor: „Kulturna proslava u Koprivnici – četrdesetgodišnjica hrv. Pjevačkog društva „Podravac“. // Ilustrovani list, 28(1914), 663.
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=8d7ac89f-89db-4d70-bcfc-9d24023569cf

Povodom smrti prijestolonasljednika, crkvena zvona oglašavala su se punih tjedan dana ujutro, u podne i uvečer. Crkvena zvona oglašavat će se i naredne četiri ratne godine u Koprivnici i mjestima u njezinoj okolici kad god bi stigla vijest o poginulima na fronti.

Hrvatska se u vrijeme Prvog svjetskog rata borila u sastavu Austro-Ugarske, a mobilizacijom su bili obuhvaćeni svi vojno sposobni muškarci od 18 do 50 godina. Mnogi Podravci iz Koprivnice i okolice, uključeni u 16. i 53. pukovniju, najčešće su upućivani na južno (srpsko), istočno ili sjeverno (Galicija ili Bukovina) i talijansko (Tirolsko) ratište.

Vijest o pogibijama objavljivao je onodobni tisak, a tjednik Ilustrovani list u rubrici „Pali hrvatski junaci“. Pored ove postojala je i rubrika “Odlikovani hrvatski junaci“ i među njima pronalazimo zapise o mnogim vojnicima s područja Koprivnice i okolice. Izvor za identifikaciju sudionika Prvog svjetskog rata iz Koprivnice i koprivničkog kraja su i obiteljske uspomene njihovih potomaka.

Dr. Milivoj Javand
Dr. Milivoj Javand (Zagreb,1873.- Koprivnica,1914.), koprivnički gradski kotarski liječnik i primarijus Gradske javne bolnice, bio je aktivan u kulturnom životu grada (jedno vrijeme je bio predsjednik pjevačkog društva „Podravac“ i prvi starješina koprivničkog Hrvatskog sokola). Kao rezervni vojni liječnik upućen je na srpsko ratište, gdje ga je zahvatila epidemija velikih boginja. Stoga je u prosincu 1914. prebačen u koprivničku bolnicu, gdje je 21. prosinca umro i odmah pokopan zbog činjenice da se radilo o zaraznoj bolesti. Koprivničanci su 3. siječnja 1915. ogranizirali inproviziranu pogrebnu povorku kojom su odali počast dr. Javandu. Dvadesetak godina kasnije posmrtni ostaci dr. Milivoja Javanda su prenešeni u Zagreb u obiteljsku grobnicu.

Izvori: Ilustrovani list, 4(1915.),76; Ilustrovani list, 2(1915.),27.; Vargović, Zvonimir. Dr. Milivoj Javand u javnom životu Koprivnice. // Zbornik Muzeja grada Koprivnice, 3(1948), sv.1(7.), 105-108
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=31a81aa6-d8c5-4436-99b8-c67a2c0b74c3
http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=31a81aa6-d8c5-4436-99b8-c67a2c0b74c3

Vladimir Šćrbak
Vladimir Šćrbak, koprivnički pravnik, dobrovoljac, razbolio se na bojištu u Karpatima. Prebačen je u budimpeštansku bolnicu gdje je umro 20. ožujka 1915. te je potom dopremljen u Koprivnicu gdje je 25. ožujka 1915. sahranjen.

Izvor: Ilustrovani list, 16(1915.), 162
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=3228111b-a5c9-45af-9674-a98866c1af77

Stjepan Canjuga
Stjepan Canjuga, koprivnički brijački pomoćnik, imao je čin desetnika. Poginuo je na samom početku rata, 1. listopada 1914. kod Crnog Vrha u Srbiji pogođen šrapnelom. Bio je član pjevačkog društva „Domoljub“ u Koprivnici, a imao je i dva brata, Antuna koji se bavio trgovinom i Vatroslava koji je bio profesor na Sušaku.

Izvor: Ilustrovani list, 20(1915.), 460
http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=54cca50c-5c58-4355-b290-2f913b812ff2

Gustav Križan
Gustav Križan, trgovački pomoćnik iz Koprivnice, poginuo je kod Crnog Vrha u Srbiji, 21.listopada 1914.
Podrobniji podaci o njemu nisu poznati.

Izvor: Ilustrovani list, 23(1915.), 531
http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=1eeda6ab-7047-4e82-ba6d-dce410ab3902

Stjepan Gradinčan
Stjepan Gradinčan (19.12. 1890. -16.03.1915.), topnik rodom iz Koprivnice, sudjelovao je na južnom i kasnije na sjevernom ratištu gdje je obolio od tifusa, od kojeg je i umro, te je 16. ožujka 1915. pokopan u Nadvorni.

Izvor: Ilustrovani list, 25(1915.),578.
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=d4348b7a-57c9-4b91-82e0-ee4a2b1935b7

Franjo Frček
Franjo Frček iz Koprivnice, razvodnik 25. domobranske pješačke pukovnije, borio se na srpskom bojištu. U jednoj akciji čak je zarobio neprijateljski barjak zbog čega je predložen za odlikovanje. Međutim, nikad ga nije nosio jer je u međuvremnu poginuo 18. rujna 1915. u Batoru kraj Drine.

Izvor: Ilustrovani list, 31(1915.),723
http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=d44b231a-f412-406b-afaf-6a7b23782df1

Franjo Kučiš
Franjo Kučiš, soboslikar iz Koprivnice, vodnik u ratu, pao je kod Loznice u Srbiji 24. studenog 1914.

Izvor: Ilustrovani list, 39(1915.),915.

Milan Steiner
Milan Steiner, rodom iz Koprivnice, za ratne zasluge dobio je dva odlikovanja i promaknuće u viši čin. Već na samom početku ratovanja na srpskom bojištu istaknuo se velikim junaštvom te je bio odlikovan srebrnom medaljom prvog razreda za hrabrost. Tu je ranjen od granate te prebačen u bolnicu u Beč gdje se nakon kratkog oporavka dobrovoljno javio za frontu. U međuvremenu se i oženio. Godine 1915. je upućen na rusko bojište. I tamo se iskazao neviđenom hrabrošću, koja ga je nažalost stajala život. Posmrtno je odlikovan zlatnom medaljom za hrabrost te je dobio promaknuće u viši čin.

Izvor: Ilustrovani list,19.veljače, 8(1916.),172

Stjepan Mihalić
Stjepan Mihalić iz Koprivnice, računarski narednik u Zagrebačkoj 25. Domobranskoj pješačkoj pukovniji, odlikovan je u Valjevu „po Njegovom Veličanstvu srebrenim krstom na vrpci kolajne za hrabrost“ zbog hrabrosti na bojištima u Crnoj Gori i Srbiji.

Izvor: Ilustrovani list, 23. rujna, 39 (1916.), 917

Tri brata Lovrenčić
Iz obitelji Lovrenčić iz Gibanične ulice u Koprivnice u Prvom svjetskom ratu sudjelovala su tri brata: Ivan, Stjepan i Đuro. Đuro je jedini preživio rat, a druga dvojica braće su poginuli u Galiciji. Ivan, koji je rođen 14.1.1885., poginuo je 3.1.1916. u dobi od 31 godine, a Stjepan, rođen 28.3.1887. poginuo je 17.2.1916. u dobi od 29 godina.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17884

Martin Ožegović
Martin Ožegović iz Gibanične ulice u Koprivnici rođen je 1888., a umro 1926. Otišao je u Prvi svjetski rat ostavivši kod kuće suprugu Rozaliju i troje male djece Barbaru, Mariju i Franju. Njegov povratak iz ruskog zarobljeništva trajao je nekoliko godina nakon završetka rata. Posljedice ratnih stradanja odrazile su se na njegovo zdravlje, tako da je bolovao, a potom i umro od tuberkuloze.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17887

Braća Vukić iz Draganovca kraj Koprivnice
Đuro, Blaž i Ivan Vukić pošli su u Prvi svjetski rat u istoj četi. Blaž i Ivan su poginuli, gotovo istovremeno, a Đuro je bio zarobljen i tri je godine proveo u zarobljeništvu u Sibiru. Kada je naučio ruski jezik, jedan od čuvara mu je omogućio da dobije platno i crveni konac. Izradio je ručni rad koji je na povratku kući prokrijumčario u čizmi. Prikazivao je čovjeka u okovima, a na njemu je pisalo „Vratit ću se“.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17856

Danijel Zgorelec
Danijel Zgorelec, zvan Danko, rođen je 16.6.1896. U Prvom svjetskom ratu sudjelovao je od 1916. i to na ratištu u Galiciji gdje je bio posilni ili poslužitelj pukovnika Rudolfa Cvetka. Kasnije je Danko Zgorelec bio poznati koprivnički građevinski obrtnik i poduzetnik (gradio je škole, mostove, crkve u Repašu i Glogovcu i dr.).
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17905#prettyPhoto

Stjepan Horvat
Stjepan Horvat rodio se 1890., a umro u Koprivnici 1967. Oženio se 1914. godine u Ludbregu za Josipu, rođenu Herenčić. Radio je kao želježničar u Koprivnici kada je počeo Prvi svjetski rat. Bio je na ratištu u Galiciji.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17922

Franjo Bunić
Franjo Bunić rođen je 1893. u Plemenščini blizu Klenovnika. Regrutiran je 1914. u Koprivnici gdje je radio kao poljoprivrednik. Poslan je na bojište u Galiciju, a 1916. je prebačen na talijansko bojište u Kobarid na rijeci Soči gdje je bio vojni poslužitelj mitraljescu. Tamo je dočekao kraj rata.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17908

Andrija Ištvan
Andrija Ištvan rođen je u Koprivnici 1892. Regrutiran je u austrougarsku vojsku 1913. godine, nakon čega odlazi na obuku u Austriju za ađutanta. Početkom rata otišao je na ratište u Bosnu, a nakon toga u Crnu Goru gdje je kod Podgorice oko 1915. bio zarobljen od strane srpske vojske. Nije sudjelovao u borbama već je bio poslužitelj generalima. Odveden je u zarobljeništvo u Rusiju i dodijeljen je u mjesto gdje su žene bile same, a zarobljenici su radili poslove za njih. U zarobljeništvu je proveo godinu i pol, kada je pobjegao. Za povratak mu je trebalo oko dvije godine, jer se vraćao uglavnom pješice a u pojedinim mjestima se zadržavao zbog obavljanja poljoprivrednih i sličnih poslova. Od povratka pa sve do kraja rata se skrivao kako ga ne bi pronašli i ponovo poslali na bojište.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17921

Franjo Friedrich
Franjo Friedrich bio je ujak Žarka Dolinara, sportaša, liječnika i pravednika među narodima. Borio se na talijanskom bojištu kod rijeke Piave gdje je i poginuo 1916. godine.

Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/18086

Stjepan Prvčić
Stjepan Prvčić rođen je u Koprivnici 1893., gdje je i umro 1960. Rat je proveo na bojišnici sve do zarobljavanja u Galiciji. Kao ruski zarobljenik prebačen je u logor, a na jednom imanju s ostalim je zarobljenicima obrađivao zemlju do završetka rata, kada se vratio kući. Između dva svjetska rata bio je aktivni član Hrvatske seljačke stranke, a nakon Drugog svjetskog rata od 1946. do 1948. ministar poljoprivrede u novostvorenoj državi Jugoslaviji.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17907

Josip Cmrk
Josip Cmrk, desetnik rodom iz Peteranca, bio je mobiliziran na srpsko ratište gdje je proveo šest mjeseci. Nakon toga je upućen na rusku bojišnicu gdje je poginuo 23. veljače 1915. te je pokopan kod Stanislavova.

Izvor: Ilustrovani list, 49(1915.),1155
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=1781324b-aa1d-4695-88a5-dbe3c526e713

Ignac Dolenec
Ignac Dolenec iz Peteranca je ubrzo nakon vjenčanja s Katicom unovačen u jedinice austrougarske vojske zajedno s književnikom Franom Galovićem te je kao i Galović poginuo na srpskom bojištu.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/18082

Jakob Pavleš
Jakob Pavleš rođen je u Peterancu 1884., gdje je i umro 1962. Kao vojnik austrougarske vojske u Galiciji je pao u rusko zarobljeništvo. Nije htio ostati u zarobljeništvu nego se priključio "jugoslavenskoj diviziji" i s njome došao u Zagreb. Bio je u sanitetu i nakon rata je kao podoban dobio posao u Zakladnoj bolnici (Trg bana J. Jelačića, na mjestu današnjeg nebodera), a sljedeći posao dobio je u gradskoj policiji. Nakon umirovljenja (za vrijeme NDH) vratio se s obitelji u Peteranec.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17902

Andrija Baronić
Andrija Baronić rođen je 1880. u Peterancu, gdje je i umro. Bio je čuvar mosta kod Botova. Na ratištu u Galiciji bio je ranjen u ruku te dobio tetanus, nakon čega je smješten u bolnicu u Budimpešti. U bolnici mu se stanje pogoršalo i bio je gotovo na umoru te je odlučio napisati oproštajno pismo koje je dao bolničaru Mađaru koji je to pismo, ako Andrija umre, trebao poslati Baronićevoj obitelji. Bolničar je zabunom poslao pismo iako je Andrija još bio živ. Kad je pismo stiglo Baronićevoj obitelji, zbog neimaštine su bili prisiljeni prodati kravu kako bi kupili lijes, otišli u Mađarsku po tijelo i pripremili sve za pogreb. Kad su Baronićevi došli u Budimpeštu, zatekli su Andriju živog i zdravog, jer mu se u međuvremenu stanje poboljšalo. Nakon ozdravljenja Andrija je vraćen u pozadinske jedinice Austro-ugarske vojske, a nakon rata se vratio natrag kući u Peteranec.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17859

Ivan Picer
Ivan Picer se rodio 1881. u selu Torčec, a kasnije se preselio u selo Sigetec. Otišao je u rat u dobi od 33 godine. Imao je pet kćeri i sina Tomu. Prošao je skoro sve bojišnice. Bio je šaljivdžija, čak je znao odglumiti svećenika i misu jer mu je u mladosti bila želja da postane svećenik. Nakon smrti svećenika na bojišnici u Galiciji, sâm se ponudio pretpostavljenima u svojoj regimenti da ga privremeno zamijeni, što mu je bilo i odobreno. Za hrabrost je odlikovan 1915. Bio je politički aktivan kao čelnik u HSS-a u Sigecu, a kasnije i u kotaru. Poznavao je Stjepana Radića. Umro je 1962. Njegov unuk Ivan Picer napisao je pjesmu o djedu i njegovim ratnim pričama pod naslovom "Moj japica i mamica", a objavljena je u njegovoj zbirci kajkavske poezije "Bele vile dravske" ( Koprivnica, 1997.).
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17893

Blaž Budalec
Blaž Budalec rođen je u selu Zablatju 1884. U rat je krenuo 1914. s 30 godina. Bio je oženjen i imao osmogodišnju kćer Mariju. Nakon poziva za novačenje morao se javiti u Đelekovec odakle je dalje išao u Ludbreg pa u Bjelovar, koji je bilo središnje zborno mjesto za podravski kraj. Tamo je postao pripadnik 16. regimente. U Bjelovaru je prošao obuku te je poslan na ratište. Bio je na ratištima u Srbiji, Crnoj Gori i Galiciji. Zbog zdravstvenih problema poslan je u bolnicu u Mađarsku, a odatle se pred kraj 1914. vratio u Zablatje i do kraja rata skrivao. Usprkos tome, nekoliko su ga puta unovačili ali je on svaki puta izbjegao bojište.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17849

Stjepan Janeš
Stjepan Janeš rodio se u Hlebinama 1891. U Zagrebu je završio trgovačku školu, a u Pragu vojnu školu te je na početku rata kao kadet upućen k svojoj četi u Bjelovar pa na srpsko bojište. Tamo je teško ranjen u kolovozu 1914. Nakon bolničkog liječenja u Zagrebu poslan je kući na oporavak. Za svoje ratne zasluge promaknut je u čin poručnika. U kolovozu 1915. upućen je u Galiciju, na rusku bojišnicu, gdje je 3.rujna nesretno poginuo već u prvim akcijama tako što je pogođen metkom u glavu. Sahranjen je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u blizini sela Wiezbowiec.
Izvor: Ilustrovani list, 48(1915.),1131
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=a4d9c60e-3560-4d96-9225-0fce8e7a9a79

Franjo Gaži
Franjo Gaži je rođen u Hlebinama 1887., gdje je i umro 1958. godine. Bio je pripadnik 10. domobranske husarske pukovnije u činu pričuvnog vodnika. Čim je buknuo rat njegova pukovnija je otišla na južno ratište, a već početkom 1915. na sjeverno. Tamo se istaknuo u borbama s Kozacima pa je za osobitu hrabrost odlikovan srebrnom medaljom I. razreda, a kasnije za osobito revnu službu u patrolama srebrnom kolajnom II. razreda. Bio je teško ranjen u nogu te se dugo oporavljao što mu je najvjerojatnije i spasilo život. Poslije rata živio je sa suprugom Doricom u rodnim Hlebinama.

Izvor: Ilustrovani list, 12. kolovoza, 33(1916.),770
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/18027

Franjo Gaži
Franjo Gaži rođen je 1882. (od oca Andre), a umro 1957. Bio je unovačen početkom rata u konjicu austrougarske vojske, vjerojatno jer je znao jahati. Bio je u Galiciji i na ruskom frontu. Po završetku rata vratio se u Hlebine gdje je živio kao zemljoradnik.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17889

Matija Gaži
Matija Gaži (u potpisima i Matej) je rođen u Hlebinama 1894., gdje je i umro 1977. Neposredno pred izbijanje Prvog svjetskog rata Matija se nalazio u Beču, u konjici. Iz tog vremena sačuvana je četka za odjeću na čijem se drvenom dijelu vide tragovi rukopisa na hrvatskom i njemačkom jeziku (ne može se precizno utvrditi što točno piše). U vrijeme Prvog svjetskog rata bio je na ruskom bojištu, gdje je zarobljen, ali je uspio pobjeći i doći do Beča. Nije poznato gdje je i kako dočekao kraj rata. Vratio se u Hlebine i 1919. vjenčao s Margaretom (koja se i djevojački prezivala Gaži, no nisu bili u rodu).

Tomo Gaži
Tomo Gaži, otac nekadašnjeg direktora „Podravke“ Pavla Gažija, rođen je u Hlebinama 1893., a umro je u Koprivnici 1988. Upravo kada je trebao postati regrut, poslan je 1914. u Čepin pored Osijeka, gdje je bilo zborno mjesto za obuku. Poslije Čepina premješten je u Petrovaradin, gdje je raspoređen u jedinicu srednje teškog topništva (šverhaubice). U jesen 1915. kada je drugom njemačkom ofanzivom Srbija bila pokorena, premješten je u Beograd kao ekonom za svoju jedinicu. Iz Beograda je premješten na rusku bojišnicu. Topnici su relativno dobro prolazili jer su bili smješteni u pozadini, čak i desetak kilometara od linije bojišnice, a kako bi se štedjela municija nisu sudjelovali u svakoj bitci. Godine 1917. dobio je premještaj na talijansku bojišnicu, na Soču, gdje je ranjen. Za hrabrost ga je srebrnom kolajnom osobno odlikovao komandant, feldmaršal Borojević. Kao nagradu je dobio i mjesec dana dopusta. Kada se vratio na bojišnicu, bio je ranjen u stopalo te se liječio u bolnicama u Varaždinu i Nagykaniszi. Bolovanje je trajalo mjesec-dva, ali nakon toga se više nije vraćao na front, nego se vratio u Hlebine.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17924#prettyPhoto

Pavao Mađer
Pavao Mađer iz Novigrada Podravskog bio je kapetan u Prvom svjetskom ratu.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17777

Martin Ormuš
Martin Ormuš rođen je i živio u Novigradu Podravskom. Bio je nadzornik u rasadniku, a supruga Katarina bila je kućanica. Bio je sudionik Prvog svjetskog rata.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17917

Ivan Horvat
Ivan Horvat iz Novigrada Podravskog rođen je 1873., a preminuo 17. srpnja 1916. u poljskoj bolnici u Draču u Albaniji. Budući da su njegovo ime i prezime bili vrlo česti, u njegove vojne dokumente je bio upisan i nadimak Pezak kako bi ga mogli razlikovati od ostalih. Posmrtni dokument koji je preko općine proslijeđen supruzi Kati glasi na ime Ivan Pezak, a ne na pravo prezime Horvat, zbog čega je nastao nesporazum.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17910

Josip Levak
Josip Levak iz Đelekovca ratovao je na Istočnom bojištu, u Galiciji. Završio je u ruskom zarobljeništvu, u selu gdje je s ostalim zarobljenicima bio korišten kao radna snaga za najteže poslove na obradi zemlje. Nakon revolucije u Rusiji na vlasti su se stalno izmjenjivali „bijeli“ i „crveni“. Lokalni poglavari smijenjivani su kako se izmijenjivala vlast. Zbog velike nesigurnosti polja se nisu obrađivala, hrane nije bilo. Zavladala je prava glad i među lokalnim stanovništvom kao i među zarobljenicima. Takvo stanje trajalo je dok selo nisu zauzeli „crveni“. Nakon nekog vremena konačno je stigla naredba da se svi zarobljenici vraćaju kućama. Zarobljenike su kolima dovezli na željezničku stanicu, odakle su vlakom bili transportirani kući.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17940

Josip Lukač
Josip Lukač iz Đelekovca, zvan Japa Lukačinkonovi, ratovao je u Galiciji, gdje je pao u rusko zarobljeništvo. Bio je transportiran u unutrašnjost Rusije. Kući se iz zarobljeništva vraćao pješice preko Mađarske.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17942

Ivan Petrić
Mimo očekivanja, Prvi svjetski rat nije brzo prestao, već se širio. Austro-Ugarska je trebala sve više vojnika kako bi zamijenila poginule ili ranjene ili da bi ratovali na novim bojištima. Vršila se dodatna mobilizacija u selima i gradovima. Tako je i Ivan Petrić iz Đelekovca dobio poziv u vojsku i bojište zajedno s mnogim drugim sumještanima. Kod kuće je ostavio suprugu Baru, sina Franju starog pet godina, kćerkicu Francu staru oko godinu dana, oca Josipa, majku Katu i tetku. Nakon kratke obuke poslan je sa svojom jedinicom na bojište u Italiju, gdje su se vodile borbe na rijeci Piavi. Piava je bila opasno bojište, na kojem je Austro-Ugarska imala uspjehe, no to je mnoge vojnike stajalo živote. Bilo ih je i mnogo ranjenih. Za vrijeme nekog okršaja Ivan Petrić je bio ranjen zadobivši ozljedu očiju. S ostalim ranjenicima odmah je bio transportiran u vojnu bolnicu u Salzburg, gdje je proveo nekoliko mjeseci. Nakon saniranja ozljede poslan je kući na oporavak, gdje je dočekao kraj rata. Sve do kraja života 1951. patio je od ratnih posljedica. Vid mu je bio oslabljen, smanjena mu je radna sposobnost, a traume iz rata promijenile su mu osobnost.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17923

Kanas iz Đelekovca
Kanas (čuvar seoskih svinja) rođen je u Međimurju, koje je u to vrijeme bilo sastavni dio Mađarske. U rat je mobiliziran kao pripadnik ugarske vojske. Bio je upućen na bojište gdje je ratovao s Rusima. Pao je u zarobljeništvo i odveden u Rusiju. Kada je u Rusiji došlo do Oktobarske revolucije, boljševici su zarobljenike vrbovali na svoju stranu. Tako je i Kanas pristupio boljševicima. Kada je u Mađarsku „izvezena“ boljševička revolucija, u Rusiji se među mađarskim zarobljenicima propagirao odlazak kući i priključivanje revoluciji. Uskoro su svi dobrovoljci, a do tada ratni zarobljenici bili prebačeni u Mađarsku. Kanas se zdušno borio na strani Béle Kuna. Borbe su bile teške. Kada su revolucionari počeli gubiti, shvatio je da sve može riješiti bijegom kući u Međimurje. Tu su ga domaći mađaroni prokazali vlastima zbog učešća u revoluciji, pa je pobjegao preko Drave, kako su Međimurci govorili, „ na Horvatsku“. U Hrvatskoj, koja je tada bila dio Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, madžarska država nije mu mogla ništa. U Đelekovcu se i oženio siromašnom djevojkom Jelenom, a obitelj je prehranjivao čuvanjem tuđih svinja.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17941

Imbro Broz
Imbro Broz iz Legrada sudjelovao je u ratu od 1918., odmah nakon ženidbe, kada je imao 21 godinu. Borio se na ratištu u Veroni, gdje je bio zarobljen. U zarobljeništvu je i dočekao kraj rata nakon čega se vratio kući. Kasnije je imao desetero djece.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17852

Mijo Horvat
Mijo Horvat rođen je 1899. u Legradu, gdje je i umro 1989. Za vrijeme rata bio je na ratištu u Galiciji. Jednom prilikom nadređeni mu je naredio da ubije ruskog vojnika, međutim Horvat je to odbio pa je to učinio nadređeni. U džepovima ubijenog Rusa našli su mu fotografije obitelji.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17894

Kazimir Horvat
Kazimir Horvat iz Legrada je potjecao iz dobrostojeće kovačke obitelji. U braku je imao dvoje djece. Poginuo je na talijanskom bojištu.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17892

Andrija Večenaj
Andrija Večenaj iz Gole, otac svjetski poznatog naivnog slikara Ivana Večenaja, rođen je u Goli 1892., a umro 1965. U ratu je proveo sve četiri godine. Bio je jedini sin u obitelji pa nije određen za ratnu već za sanitetsku službu. Bio je bolničar u Galiciji u Poljskoj.

Izvor: Večenaj, Ivan. O životu u Goli kroz dvjesto godina: seljak-slikar Ivan Večenaj i njegovi preci. Gola [i. e.] Koprivnica : Bogadigrafika ; Zagreb : Družba Braća Hrvatskoga Zmaja : Meridijani, 2013.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17872

Mijo Bali
Mijo Bali iz Gole bio je časnik u carskoj konjičkoj jedinici austrougarske vojske.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17875

Valent Toth
Valenta Totha iz Gole su u djetinjstvu poslali u Repaš za slugu kod dobrostojećeg gazde. Valent je oženio gazdinu kćer i ostao na imanju. Na početku rata bio je unovačen i poslan na ruski front gdje je našao djevojku koja mu je spasila život. Pred sam kraj rata 1918. Valent je ipak poginuo.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17873

Stjepan Foruglač
Stjepan Foruglač (Foruglaš) iz Ždale, seljak, mobiliziran je na srpsko ratište. Prilikom jednog proboja i bliske borbe prsa o prsa dao se u bijeg, ali je bio pogođen neprijateljskim metkom. Prebačen je u bolnicu, ali je od zadobivene rane umro 20. prosinca 1914. u Novom Sadu.
Izvor: Ilustrovani list, 39(1915.),915
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=7d2e3d01-3904-4ba8-8bc1-82396c015efd

Martin Petričević
Martin Petričević rodio se u Gotalovu 1887. Kao i mnogi drugi mobilizirani bio je upućen na srpsko bojište gdje je zadobio teške rane. Prevezen je u bolnicu u Beču, gdje je umro 25. prosinca 1914.
Izvor: Ilustrovani list, 45(1915.),1058
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=ad3b7d58-4f3f-44d5-91af-da0817c937ce

Feliks Pollak
Pričuvni poručnik iz Virja, dr. Feliks Pollak, živinar (veterinar) odlikovan je zlatnim križem na vrpci za zasluge stečene u borbama na talijanskom bojištu kod Gorice. Nije preživio rat.
Izvor: Ilustrovani list, 1. travnja , 14(1916.),314

Ivica Tottar
Ivica Tottar rođen je u Virju 1883. Bio je zaposlen u tvornici voska u Perchtolsdorfu kraj Beča. Poginuo je na ruskom frontu između 3. i 5. svibnja 1915. kod mjesta Usczie Jezuickie u današnjoj Poljskoj, gdje je i pokopan.
Izvor: Ilustrovani list, 1. travnja , 14(1916.),314

Martin Bosorić
Martin Bosorić živio je u Virju i bio je drvotokar. Bio je vojni obveznik Austro-ugarske vojske i u rat je pozvan od strane Varaždinske pukovnije. Pao je u zarobljeništvo u Galiciji i u zarobljeništvu je proveo tri godine. Godine 1917. s još dvojicom Hrvata vratio se kući. Po činu je bio narednik. Iza sebe je ostavio ratni dnevnik. Umro je u Virju 1956.
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17870

Josip Kresinger
Josip Kresinger rođen je 1892. u Đurđevcu, gdje je i umro 1978. Otišao je 1913. godine na odsluženje vojnog roka u Szombathely (Mađarska). Tamo ga je zatekao rat, pa je ostao u vojsci do kraja rata. Krajem rata zatekao se u Rusiji, duboko iza „neprijateljskih linija“. Nadređeni su ih uvjeravali da se rat bliži kraju, da napreduju u osvajanju neprijateljskog teritorija i da je pobjeda na njihovoj strani. Veliko je iznenađenje bilo kada je rat završio porazom austrougarske vojske i kada su se zatekli na neprijateljskom teritoriju. Josip Krezinger je imao prijatelja koji je jedno vrijeme bio zajedno s njim na ruskom frontu, međutim u nekom momentu našao se u ruskom zarobljeništvu. Kao ratni zarobljenik odveden je, navodno, negdje sve do Taškenta, gdje je kao zarobljenik radio na zemlji. Tamo je upoznao svoju suprugu, s kojom je nakon zarobljeništva došao živjeti u Zagreb. Imali su dvoje djece, kćerku i sina Lonju. Brak nije potrajao dugo. Rastali su se pa je očev prijatelj sa sinom Lonjom došao živjeti u Đurđevac.

Fran Galović
(Peteranec, 20. srpnja 1887. - Radenkovići, Srbija 26. listopada 1914.), pjesnik, pripovjedač, dramatičar, književnik i kazališni kritičar. Istaknuti je pripadnik drugog naraštaja hrvatske moderne. Nakon završene četvorogodišnje osnovne škole u rodnom Peterancu, selu pokraj Koprivnice, školovanje je nastavio u Zagrebu. Na Sveučilištu u Zagrebu studirao je slavistiku - hrvatski jezik kao glavni, a klasičnu filologiju – latinski i grčki jezik kao drugi predmet. Pripadao je mladohrvatskom, liberalnopravaškom pokretu, pa je zbog sudjelovanja u đačkom štrajku četvrti semestar studirao u Pragu (1908.). Bogatu književnu i kritičarsku djelatnost započeo je već za vrijeme studija, kada je pokretač i urednik pravaškog glasila Mlada Hrvatska (1908.-1909.). Studij klasične filologije završio je 1913. te postaje namjesni učitelj II. Realne gimnazije u Zagrebu. U travnju 1914. završava studij hrvatskog jezika.
God. 1909. dobrovoljno se javlja u vojsku, pričuvni je kadet pješačke pukovnije u Sisku.

Mihovil Pavlek Miškina
Mihovil Pavlek Miškina (Đelekovec, 1887. – logor Stara Gradiška, 1942.), seljački tribun i borac za socijalnu pravdu, radi slabog vida nije bio poslan na frontu, već je do 1917. služio u 16. infanterijskoj regimenti u Bjelovaru. Tamo se naslušao strašnih priča s fronte i nagledao ranjenika i umirućih. Pušten je kući u Đelekovec, jer je bio jedini hranitelj obitelji. Tamo se odmah uključio u akcije zbrinjavanja gladne djece iz Istre i Hercegovine koju su u velikom broju primili Đelekovec i Imbriovec. Ratne strahote još su ga više učvrstile u uvjerenjima za mirnu borbu za ljudska i socijalna prava.
Izvor: Kolar-Dimitrijević, Mira. Književnik Mihovil Pavlek Miškina i politika. // Podravina 5, 9(2006)32-48.

Ante Neimarević
Ante Neimarević je živio u Koprivnici od 1941. do 1965. Umro je u Zagrebu u studenome 1965. Radio je kao profesor povijesti i zemljopisa na koprivničkoj Gimnaziji (1941.-1960.). Napisao je roman satiru - trilogiju o Prvom svjetskom ratu pod naslovom "1914" (prvi dio "Mobilizacija" objavila mu je Matica Hrvatske 1937., a drugi dio "Fronta" i treći dio "Pozadina" izlazio je u "Hrvatskom dnevniku" (1940.).

Ante Neimarević je kao gimnazijalac šestog razreda gimnazije u Tuzli upoznao Gavrila Principa, kada je ovaj upisao četvrti razred. Obojica su bili pasionirani igrači biljara pa su ga često zajedno igrali. Kod prvog susreta Gavrilo Princip pitao je Antu Neimarevića koje je nacionalnosti. Iako je bio Hrvat, a Gavrilo Princip Srbin, komunikacija između njih je bila jako dobra, kao između svih đaka u to vrijeme bez obzira na nacionalnost. Princip je bio pripadnik organizacije Mlada Bosna, a Neimarević je bio Mladohrvat. Obje organizacije bile su zabranjene i pripadnici se nisu smjeli deklarirati. One koje su otkrili da pripadaju jednoj od tih organizacija bilo je zabranjeno daljnje pohađanje gimnazije, jer ih Austro-Ugarska nije tolerirala. Gavrilo Princip se koncem 1912. ispisao iz tuzlanske gimnazije, jer se kao dobrovoljac htio prijaviti u Prvi balkanski rat. Zbog slabe fizičke konstitucije nije primljen, pa je školovanje nastavio u Beogradu, gdje je i maturirao. Godine 1914. Neimarević i njegov školski prijatelj Ivica Jonjić šetali su se jednog lipanjskog dana blizu željezničke stanice u Tuzli i vidjeli Gavrila Principa na stanici. Gavrilo Princip se pravio kao da ih ne poznaje. To se dogodilo dva tjedna prije atentata. Nakon samog atentata, 28. lipnja 1914., tijekom razgovora u đačkoj menzi, Neimarević je spomenuo taj susret na željezničkoj stanici. Netko od đaka je to izdao policiji i sljedeći dan je stigla policija da daju izjavu. On i Ivica Jonjić nisu znali kako reagirati da ne budu uvučeni u sudski proces protiv Gavrila Principa. Lagali su da su ga vidjeli prije dvije godine kad je bio u tuzlanskoj gimnaziji.

Nakon atentata Neimarević je otišao u Guču Goru, u svoje rodno selo, 15 km od Travnika i tu je ostao do početka 1915., kada je bio mobiliziran. Pripadao je BH I. pješačkoj pukovniji, kojoj je sjedište bilo u Sarajevu. Tamo se održao pregled i regrutacija unovačenih. Nakon toga su vlakom krenuli iz Sarajeva preko Slavonskog Broda za Budimpeštu, gdje je bila smještena Glavna komanda BH pukovnija. Vojska je vježbala u Pilischabi pored Budimpešte. Iz Budimpešte je otišao u Pečuh, gdje je proveo tri mjeseca u Oficirskoj školi, od srpnja do rujna 1915. Nakon Pečuha na prijelazu iz 1915. u 1916. odlazi sa svojom jedinicom na ratište. Prebačeni su željeznicom do Karpata i kroz Karpate dalje marširali do galicijskog bojišta. Na galicijskoj fronti ( 1916., 1917.) bio je komandant voda i borio se u prvim redovima. Njegova jedinica je bila stacionirana u selu Kozlovu nasuprot Trnopola. Tamo se najviše zadržao i na tom bojištu je bilo najviše bitaka i najviše poginulih. Sâm Ante Neimarević napisao je da je u tim borbama, prsa o prsa, mogao i tisuću puta poginuti. Godine 1917., kad je u Galiciji prestao rat, njegova jedinica je prebačena na Talijansko bojište kod mjesta Mrzli Vrh. Tamo su vježbali proboj Talijanske fronte. Njegova BH jedinica je među prvima probila talijansku frontu kod Capureta. To je bio najveći talijanski poraz u tom ratu. Tim probojem fronta je pomaknuta za 100 km, s rijeke Soče na rijeku Pijavu. Utvrdili su se na Monte Tombi, uzvišenju koje su Talijani najviše bombardirali. U tim bombardiranjima Neimarević je s još nekim suborcima bio ranjen, kada je granata probila bunker u kojem su se nalazili. To se dogodilo krajem 1917. Nakon ranjavanja prevezen je u bolnicu u Beč. Bio je ranjen u leđa i u nogu. Nakon oporavka, a to je bila već 1918. godina, otišao je u Budimpeštu i tamo vježbao nove regrute. Tamo je ostao do kraja rata.
Izvor: Sjećanja Hrvoja Neimarevića, sina Ante Neimarevića
Više na: http://www.europeana1914-1918.eu/hr/contributions/17871#prettyPhoto

Humanitarne akcije
U Koprivnici se, kao i u mnogim mjestima u ratnoj pozadini, brojnim humanitarnim i društvenim akcijama pomagalo vojsku. Najveći angažman imao je Crveni križ u čijoj je nadležnosti bila briga za ranjene i bolesne koji su s bojišnica pristizali u gradsku bolnicu. Aktivisti i članovi Crvenog križa organizirali su prikupljanje hrane, novca, odjeće, sanitetskog materijala te cigareta za vojnike.

U gradu su za rata djelovala dva dobrotvorna ženska udruženja – Katoličko Gospojinsko društvo Koprivnica i Gospojinsko društvo Židovske općine Koprivnica. Ta su društva organizirala dobrotvorne priredbe,koncerte i zabave čiji prihod je bio namijenjen ranjenima, vojnicima i njihovoj djeci.
I školska djeca su na svoj način sudjelovala u ovim akcijama, bilo prikupljanjem novčanih sredstava, branjem lišća kupina za čaj te pakiranjem cigareta. U školama u Koprivnici su djeca sudjelovala u akcijama pletenja predmeta i papuča od slame za vojne ranjenike u bolnicama.

„Školski rad za našu vojsku“ - učenice IV. i V. razreda niže ženske škole u Koprivnici pletu pletenice od slame za vojnike
Izvor: Ilustrovani list, 11.prosinca, 50(1915.),1180
Više na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=e1733352-9d5f-4263-8cf6-29105042fbc4
Tada jedanaestogodišnja Terezija Gergelj rođ. Pintar (Koprivnica, 1904. – Koprivnica, 1991.) također je sudjelovala u akciji pletenja papuča od slame za vojne ranjenike u bolnicama. Na fotografiji od 13. listopada 1915. stoji treća zdesna.

Ratni zarobljenici u Podravini
Kako doznajemo iz novina („Ilustrovani list“) i arhivskih izvora (Državni arhiv u Varaždinu, fond Poglavarstvo Slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice 1914.-1918.) zarobljeni vojnici i na jednoj i na drugoj zaraćenoj strani često su bili korišteni kao prisilna radna snaga. Ruski zarobljenici bili su angažirali na raznim radovima diljem zemlje - od popravaka cesta i nasipa, preko radova na poljima i tvornicama. Sela su osobito vapila za radnom snagom, jer su na zemlji ostale raditi žene, starci i djeca.

Godine 1916. u koprivničkoj kemijskoj tvornici „Danica“ bilo je zaposleno 30 ruskih zarobljenika.
Izvor: Radmanić, Iris. Iz povijesti koprivničkog gospodarstva u vrijeme Velikog rata (1914.-1918). // Katalog izložbe Slobodni i kraljevski grad Koprivnica u Prvom svjetskom ratu 1914-1918. Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2014. Str.8-11.

Neki od zarobljenika trajno su ostali u novoj domovini, poput Josipa Trojanskog koji se oženio i ostao živjeti u Hlebinama. U Hlebine su također dospjeli Ivan Kirilenko i Andrej Pjatakov, izbjegli u turbulentnim događanjima ruskog građanskog rata. U Koprivnicu je kao ruski emigrant dospio i Vladimir Aleksejevič Mošin, koji je boravio u Koprivnici između 1921. i 1932. te radio kao gimnazijski profesor (Mošin, Vladimir Aleksejevič. Pod teretom. Pančevo, 2008.).
Izvor: Pakasin, Ivan. Kolektivno doseljavanje stanovništva, krajem 19. stoljeća i početkom 20.stoljeća. // Hlebine u srcu: hlebinski almanah 2. Hlebine: N.K. „Lipa“, 1996. Str. 369-379.

Iz dostupne literature, arhiva i dokumentacije pojedinih župnih crkvi te rijetkih očuvanih spomenika poznati su podaci o poginulima (koji dakako nisu potpuni): s područja grada Koprivnice i okolice stradalo je oko 80 osoba, iz sela Gole, Novačke i Otočke 89, 25 iz Gotalova, 87 u Koprivničkom Ivancu, 13 Đelekovčana, stotinjak iz Novigrada Podravskog i isto toliko iz Virja.

Mnogi su umirali po bolnicama od posljedica ranjavanja i tegobnog života u rovovima, raznih bolesti ili naprosto iscrpljenosti. Mnogi su se smatrali nestalima, pa je bilo velikih obrata kad bi se pojavili najčešće iz zarobljeništva nakon dvije, tri pa čak i sedam godina nakon rata. Znalo se desiti da su sa sobom doveli i žene, a taj daleki put često su prelazili pješice. Točan broj poginulih teško da će se ikada saznati. Vojna, bolnička i ostala arhiva često nije sačuvana, a zbog činjenice da se borila na strani Centralnih sila Hrvatska je u novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (i kasnijim država čiji je bila dio) izbjegavala iskazivati spomen stradalim vojnicima. Javni spomenici s imenima poginulih rijetko su očuvani i to u pravilu u selima iz kojih je mobilizirano najviše muškaraca, kao što je to Novigrad Podravski, Gotalovo, Kalinovac.

Izvori:
Kolar- Dimitrijević, Mira. Virje za vrijeme Prvog svjetskog rata. // Virje na razmeđu stoljeća: zbornik IV. Virje : Zavičajni muzej Virje, 1991. Str. 47-65.
Kolar-Dimitrijević, Mira. Politički život Novigrada Podravskog do Drugog svjetskog rata. // Općina Novigrad Podravski: izabrane teme: u povodu 800. obljetnice Novigrada Podravskog. Koprivnica : Nakladana kuća „Dr. Feletar“, 2001. Str. 99.
Magić, Ivan. Herešin kroz povijest. Koprivnica: vlast. naklada, 2001.
Medvarić-Bračko, Ružica; Mira, Kolar-Dimitrijević. Tragom poginulih vojnika koprivničke i đurđevačke Podravine u Prvom svjetskom ratu. // Podravski zbornik 41, 41(2015), 41-62.
Medvarić-Bračko, Ružica. Život i običaji u župi Koprivnički Ivanec. Koprivnica: Baltazar, 2011.
Općina Đelekovec : povijesno-zemljopisna monografija. Samobor : Meridijani, 2008. Str. 213.

Uspomena živim i palim junacima Koprivnice

Fotografija većeg formata koja se čuva u Muzeju grada Koprivnice, kao i u rijetkim koprivničkim obiteljima, danas je jedini zajednički podsjetnik na „žive i pale junake Koprivnice“ u Prvom svjetskom ratu.