Ljubo Karaman (Split, 15. jun 1886. - Zagreb, 19. april 1971.), hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator.
Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1904. nakon toga studirao je od 1910. na Filozofskom fakultetu u Beču, historiju i geografiju.
Od 1912. prebacio se na studij povijesti umjetnosti kod prof. Josefa Strzygowskoga , koji je završio 1914.
Nakon Prvog svjetskog rata 1920. doktorirao je kod Maxa Dvořáka u Beču s tezom Die romanische Plastik in Spalato.
Uz studij je i radio; 1911. bio je kraće vrijeme nastavnik na splitskoj klasičnoj gimnaziji, zatim u dubrovačkoj gimnaziji, a od 1919. radi kao asistent Pokrajinskoga konzervatorskoga ureda za Dalmaciju.
Od 1926. direktor je Konzervatorskog zavoda u Splitu.
Zbog pritiska talijanskih okupacijskih vlasti, preselio se 1941. u Zagreb, u kojem je do umirovljenja 1950. radio kao direktor Konzervatorskog zavoda.
Njegov naučni opus obuhvaća desetak knjiga i oko 400 eseja, dijelom objavljenih i u knjigama (Eseji i članci, 1939; Odabrana djela, 1986).
Najviše se bavio u spomenicima Dalmacije, od kasne antike do baroka, a pisao je i o srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, sjeverne Hrvatske i Slavonije te Bosne i Hercegovine.
Ljubo Karaman se osobito bavio predromaničkom umjetnošću u Dalmaciji od početka svojega naučnog djelovanja. (crkvica sv. Petra u Priku, reljef u krstionici splitske katedrale s likom kralja, sarkofag Ivana Ravenjanina Split, ranosrednjovjekovna pleterna ornamentika u Dalmaciji, predromanička crkvica sv. Mihajla kraj Stona).
On je tvorac sintagme Starohrvatska umjetnost, koju je iznio u knjizi Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930).
Po njemu je to orginalna umjetnost perriferije, a ne kako je Strzygowski iznio, samo ponavljanje uzoraka sjevernjačke drvene gradnje sa bizantskim uticajem.
Karaman je bio i društveno angažiran, 1929. suprotstavio se postavljanju Meštrovićeva spomenika na Peristilu zbog narušavanja estetske ravnoteže.
Kao kozervator zalagao se stvaralačko konzervatorsko stajalište, koje je glasilo - konzervirati, a ne restaurirati.