(Vrela i prinosi: Zbornik za povijest Isusovačkog reda u Hrvatskim krajevima, posebno izd. 3)
Rođen je u Vranojelju, općina Ivanec, 23. srpnja 1887. godine, umro je 7. svibnja 1945.
Gimnaziju je polazio u Varaždinu, a slavistiku, latinski i grčki jezik studirao u Pragu, Beču i Zagrebu.
Kao profesor varaždinske Gimnazije započeo je raditi 1914. godine, prvi svjetski rat bio je na frontu, a zatim od 1918. do 1940. radi ponovo na varaždinskoj Gimnaziji, s kraćim prekidom (1930 — 33), kada je bio profesor na čakovečkoj Učiteljskoj školi.
Godine 1940—41. bio je direktor Gimnazije u Varaždinu, a potom opet profesor, sve do svoje tragične smrti 1945. godine, kada je zajedno s većim brojem drugih uglednih Varaždinaca bio pogubljen od tadašnje jugoslavenske komunističke vlasti.
Kao gimnazijalski profesor predavao je hrvatski jezik s književnošću, a povremeno i latinski, grčki i njemački jezik.
Bio je jedan od najaktivnijih članova tadašnjeg Pododbora Matice hrvatske u Varaždinu, omiljeni stručni predavač i član Upravnog odbora. Kao znanstvenik proučavao je starije hrvatske pisce i o njima objavljivao stručno-znanstvene radove (u Nastavnom vjesniku, Hrvatskoj reviji, Zborniku za život i običaje Južnih Slavena, Narodnoj starini, Vrelima i prinosima, češkoj Slaviji i dr.).
Kao književni povjesničar prvi je utvrdio da je Vuk Stefanović Karadžić pokrao velik broj hrvatskih narodnih poslovica i proglasio ih — srpskima.
Plagirao ih je iz knjige Dizionario latino-illirico (Venecija — 1728, Dubrovnik 1785.) autora Ardelia Della Belle (1654—1737) i potom ih objavio u zborniku Srpske narodne poslovice.