| Rođen: | 11.09.1854.
|
| (Vinica, HRV) | |
| Mjesto djelovanja: | Zagreb, Varaždin |
| Opis: | Hrvatski odvjetnik, publicist i političar |
| Izvor: | Wikipedia, Zaslužni Hrvati 925-1925, Josip Horvat: POLITIČKA POVIJEST HRVATSKE |
Hinko Hinković (Vinica, 1854. – Zagreb, 1929.), hrvatski odvjetnik, publicist i političar.
Porijeklom pokršteni Židov.
Član Stranke prava i jedan od najbližih suradnika Ante Starčevića.
Krajem 1870-ih urednik stranačkog glasila Sloboda.
U studenom 1879. objavljuje programatski članak ˝Fiat lux!˝ (Neka bude svjetlo!), u kojem relativizira Starčevićevo učenje da su Srbi i Slovenci zapravo Hrvati.
Iako je pogrešno što pravoslavci sebe nazivaju Srbima, ne treba im silom nametati hrvatstvo, jer to je u korist zajedničkog neprijatelja, Austrije.
Dovoljno je da se priznaju hrvatskim državljanima, te da grade zajedničku budućnost s Hrvatima.
Hinković napušta stav Starčevića i Eugena Kvaternika da u jednoj državi može postojati samo jedan narod.
Uz ˝politički˝ narod, nosioca državnosti, on je počeo računati i s ˝genetičkim˝ ili ˝kulturnim˝ narodom, tj. svjesnom zajednicom koja je nastala na temelju istog porijekla i kulturne tradicije.
Srbi se u genetičkm smislu mogu smatrati posebni narodom, a u političkom se smatrati Hrvatima, tj. graditi hrvatsku državu a ne težiti proširenju srpske. (Gross, str. 217-220).
Godine 1884., nakon izbora na kojima je Stranka prava postigla veliki uspjeh (24 mandata), na početku zasjedanja novog saziva Sabora, Hinković u ime stranke podnosi Adresu kralju.
Adresa naglašava suverenost hrvatskog naroda, osuđuje austro-ugarski dualizam, odriče zakonitost Hrvatsko-ugarske nagodbe, zahtijeva ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatske i Slavonije, Vojne Krajine, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i slovenskih zemalja), prosvjeduje protiv prevelikih daća i drugih zloupotreba, osuđuje ponašanje državnih činovnika koji su se pretovrili u slijepe agitatore (mađarske) vlade te siju razdor među pučanstvo, tj. među Hrvate i Srbe. (Gross, str. 227–228)
Kasnije dolazi u sukob sa Starčevićem i napušta stranku.
Jedan od osnivača Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine.
Istakao se kao glavni branitelj na Veleizdajničkom procesu godine 1909.
U doba Prvog svjetskog rata boravi u emigraciji i djeluje kao član Jugoslavenskog odbora.
Boravi u SAD, gdje je razvio snažnu promidžbu protiv Austro-Ugarske i za stvaranje jugoslavenske države.
Pisac mnogih antiklerikalnih brošura, spiritističkih spisa i antiaustrijskih brošura, tiskanih na francuskom i engleskom.
Objavio memoare Iz velikog doba 1927.
