GLESINGER, Lavoslav, neuropsihijatar i povjesničar medicine (Zagreb, 6. II. 1901 — Zagreb, 29. III. 1986).
Klasičnu gimnaziju završio 1919. u Zagrebu, a studij je medicine započeo u Zagrebu (do 1923), a završio 1925. u Beču.
Doktorat znanosti postigao 1960. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu tezom Povijest psihijatrije u Hrvatskoj.
Nakon završetka specijalizacije iz neuropsihijatrije 1928. u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici, imao je do 1941. privatnu ordinaciju u Zagrebu.
God. 1941–45. proveo je u njemačkom zarobljeništvu kao liječnik u zarobljeničkim bolnicama i logorima, a 1945–48. bio je vojni liječnik u živčanom odjelu Armijske bolnice u Zagrebu.
Kad je 1948. na zagrebačkom Medicinskom fakultetu uvedena obvezatna nastava iz povijesti medicine, djeluje kao predavač toga kolegija te se 1956. habilitira za privatnog docenta radom o hrvatskom humanistu A.
Dudiću.
God. 1958. imenovan je za stručnog suradnika i voditelja Zavoda za povijest medicine na Medicinskom fakultetu, a kad se 1960. Zavod uklopio u novoosnovani Institut za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti JAZU, nastavlja svoje djelovanje u Institutu kao pročelnik odsjeka za povijest medicine, viši znanstveni suradnik i naslovni izvanredni profesor Medicinskog fakulteta.
God. 1964. izabran je za znanstvenog savjetnika te za honorarnog izvanrednog profesora, a 1970. za redovitog profesora u dopunskom radu.
Umirovljen 1975, djeluje do 1981. kao vanjski suradnik Instituta.
Predavao je povijest medicine i na Stomatološkom fakultetu. — Objasnio je ulogu Židova u našoj kulturi, napose u povijesti zdravstva, istraživao je veze Hrvata s europskom medicinom, posebice boravak stranih liječnika i prirodoslovaca u Hrvatskoj (Paracelsus, Amatus Lusitanus, Hacquet, Varignana, Mattioli, Mariano Santo i dr.) te utjecaj europskih medicinskih središta, poglavito Beča i Padove, na razvoj medicine u nas.
Osvijetlio je likove manje poznatih hrvatskih liječnika, prikazao je patografije istaknutih osoba iz naše prošlosti.
Pisao je o povijesti zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, razvoju zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj te o starijoj medicinskoj književnosti, proučavao je povijest zdravstva u Istri, Dubrovniku, Stonu, Trogiru i Senju te naglasio ulogu naše zemlje kao posrednika između medicine Istoka i Zapada.
Dao je velik prinos povijesti psihijatrije, isticao je ulogu naše zemlje kao posrednika između medicine Istoka i Zapada, objasnio je ulogu Židova u povijesti hrvatske medicine, osvijetlio je čehoslovačko-južnoslavenske medicinske veze u prošlosti. Dobio je Nagradu za životno djelo 1981.