Eduard Hercigonja (Zagreb 20. kolovoza 1929.) povjesničar književnosti, filolog, kroatist, hrvatski akademik
Osnovnu i srednju školu pohađao je u Sisku, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je slavistiku.
Doktorsku disertaciju Jezik glagoljaške neliturgijske književnosti 15. stoljeća i Petrisov zbornik obranio je 1970.
U zvanje docenta izabran je 1970., izvanrednim profesorom postao je 1974., a redovnim 1977.
Od 1968. do 1996. godine na čelu je Katedre za staroslavenski jezik na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Od 1977. član je suradnik HAZU, od 1986. izvanredni i od 1991. redoviti član HAZU.
U svojoj knjizi ˝Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja˝ obrazložio je jedinstvenost hrvatske srednjovjekovne književnosti unatoč njezinoj uporabi različitih pisama i jezičnoj raznovrsnosti, što je neke ranije proučavatelje hrvatske kulture zavodilo na krive putove (Miklošič).
Za znanstveni rad prof. Hercigonja nagrađen je republičkim nagradama 1975. i 1983. godine te Nagradom grada Zagreba 1975. godine.
Djela
˝Na temeljima hrvatske književne kulture˝ Zagreb 2004. ISBN 953-150-705-8
˝Urbar modruški od god. 1486.˝ Ogulin 1997. ISBN 953-96363-4-5
˝Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja˝ Matica hrvatska, Zagreb 1994.
˝Nad iskonom hrvatske knjige : rasprave o hrvatskoglagoljskom srednjovjekovlju˝ Zagreb 1983.
˝Srednjovjekovna književnost˝ Zagreb 1975.