Ivan Belostenec

Rođen je 1595 (1594?). u Varaždinu, a umro 10. veljače 1675. godine u Lepoglavi.
Osnovnu je školu završio u Varaždinu, pavlinsku Gimnaziju u Lepoglavi, a teološki studij u Beču i rimskom zavodu Collegium Germanicum.
Bio je pavlinski prior u samostanima u Lepoglavi, Sveticama, Crikvenici i Svetoj Jeleni kod
Čakovca (dva puta), te administrator i provincijal reda u Istri.

Osim pjesničke zbirke Bogomila (Graz, 1665) i djela Deset propovijedi o euharistiji (1672), pisanih tadašnjom kombinacijom kajkavskog, štokavskog i čakavskog narječja, Belostenčevo najznačajnije, životno djelo svakako je monumentalni rječnik, pod naslovom Gazophvlacium seu Latino— Illyricorum onomatum aerarium, u kojem je skupio i protumačio sve dotadašnje kajkavsko, ali i štokavsko-čakavsko hrvatsko leksičko blago.

Tek 65 godina nakon Belos-tenčeve smrti, 1740. godine u Zagrebu, pavlin Jerolim Orlović priredio je za tisak ovaj Belostenčev leksikografski rad, i to u dva sveska.
Prva knjiga (latin-skohrvatski rječnik) obasiže čak 1288 stranica, a druga knjiga (hrvatsko-latinski rječnik) 650 stranica.
Belostenčev Gazofilacij nedvojbeno je kapitalno djelo hrvatske leksikografije 17. stoljeća, ali i jedno od najvažnijih izdanja te vrste u Europi.