Bilo je godine 1830.
U Francuskoj je izišla knjižica, koja je izazvala sveopći smijeh.
Neki liječnik — zvao se Fran Ramadge (Ramadž) — napisao je tu knjižicu.
U njoj je ustvrdio, da je sušica izlječiva bolest! Nije on to tvrdio napamet.
On je to vidio.
On je kao liječnik otvarao mnoge lješine.
Svojim očima je vidio, da su ti ljudi nekada bolovali od sušice, ali je sušica bila već u njima izliječena.
On je na plućima jasno vidio tragove izliječene sušice.
Pregledao je više od 3.000 takvih lješina, a vidio je hiljade sušičavih bolesnika, koji su se od sušice izliječili.
Ipak, Ramadgu nije niko vjerovao.
Jer u ono vrijeme svi su tvrdo vjerovali da je svaka sušica neizliječiva.
I liječnici i narod bili su uvjereni, da je sušica smrtonosna bolest, od koje se gine bez pomoći i bez spasa.
I zato su ismjehivali Ramadga, koji je tvrdio nešto što niko nije mogao da vjeruje!
Njegova knjižica izišla je u dva izdanja, čak je prevedena na njemački.
Svijet ju je kupovao iz radoznalosti, da se nasmije ludom liječniku.
I poslije par godina taj ismjehivani
Ramadge bio je zaboravljen.
Od onog vremena prošlo je više od sto godina.
Tih stotinu godina — to su bile plodne godine za nauku.
U tih stotinu godina učinjena su golema otkrića.
Više se otkrilo u tih sto godina nego u hiljadu prije toga.
...