Predgovor.
pćenito je poznato, da je osobito zanimljivo i poučno ono doba u našoj prošlosti, koje ide od smrti kralja Ljudevita I. Anžuvinca (1382) do dospjetka vojvode Hrvoja Vukčića (1416).
Sva sila upravo dramatskih prizora, kao što je pogibija Karla II. Dračkoga, uapšenje obiju kraljica Jelisavete i Marije, veličina Stjepana I. Tvrtka, kralja bosanskoga, kosovska i nikopoljska katastrofa, pojava Ladislava Napulj-skoga, uloga vojvode Hrvoja Vukčića, diplomatska pre-predenost mletačka i dubrovačka, čini, da je to doba i danas još od posebnoga interesa po Hrvate, jer se moderne političke prilike daju u neku ruku usporediti s tadašnjim.
Kao onda što je bilo, tako se i danas opažaju jasno tri političke struje, koje se ukrštavaju na zemljištu izmedju Drave i Sare planine, Jadranskoga mora i Ti-moka: ona, koja teži za jedinstvom naroda hrvatskoga i srpskoga; druga, koja želi, da na našu štetu na Primorju šićari, naime talijanska (nekoć mletačka i napuljska), te napokon ona, koja je rad da premoć svoju preko hrvatskih zemalja prenese daleko na Balkanski poluotok, to jest ugarska.
....