JEDNOSTAVNA RADIONICA
Poznato je, da sva deca vole da »majstorišu«.
Tu nezadrživu radljivost kod dece često puta guše razni uticaji spol ja, pa se dešava da čovek najzad dotera dotle, da svoje ruke ne ume~čestito da upotrebi ni za najobičnije poslove.
Može biti, da bi i ja tako završio, ali život me je naterao da nastavim sa onom detinjom naklonošću ka radu, koju sam u toku školovanja napustio.
Ukratko, kad sam kao učitelj početnik dospeo u jedno malo makedonsko selo, ja sam imao da biram: ili da živim bez osnovnih potreba civilizovanog čoveka, ili da se sam postaram za sve.
I ja sam nabavio nešto osnovnog alata i sa običnim znanjem geometrije, i bez pojmova u stolarstvu, počeo sam sebi da pravim potreban nameštaj.
Iznenadio sam se i sam, kako to lako ide.
Ubrzo sam imao sve što mi je trebalo, ali. sam želeo mnogo više: hteo sam da nagovorim ljude, da i oni nauče nekoliko osnovnih stvari i da sami sebi prave i kućni nameštaj i druge potrebne stvari od drveta, koga inače imaju.
Od onog doba pa sve do danas mene drži ta strast da nagovaram ljude da se uče radu, da u stvari nema ničega teškog u savladavanju veština u pojedinim zanatima.
I ako se samo našao neko, ko je pokazao želju za radom, više ga nisam ostavljao na miru dok nije stekao svoju adionicu.
Međutim, nisam imao mnogo uspeha, jer nije bila jednostavna stvar: doći do radionice.
Naročito seljaci nisu mogli ni pomišljati da pribave radionicu kakvu sam ja imao.
...