U dvadesetosmoj Davidu Bellu američki san postaje stvarnost.
Borio se na svom putu prema vrhu, preživljavajući uredske čistke i skandale, da bi postao televizijski rukovoditelj.
Davidov svijet zadivljen je imidžom koji treperi na američkim ekranima, fantazijama koje zarobljavaju američku imaginaciju.
A onda san - i ono što snove sačinjava, postaje noćna mora.
Na vrhuncu uspjeha počinje ponovno otkrivati zbilju, stvarnost.
Kamera mu je u ruci dok putuje zemljom u dirljivom naporu ka plijenu, ka prisilno nametnutom obrascu samoga sebe i američke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Problematizirajući svemoć slike, američku svijest u gruboj vlasti elektroničkih medija i sve vrste socijalne ili korporacijske umreženosti i ovisnosti, DeLillo svojim prvim romanom oblikuje svojevrsni shizogram koji ˝prokazuje˝ Ameriku kao festival smrti.
Posao njegova glavnog junaka nadgledati je i biti nadgledan.
Moć kamere jedina je stvarnost izvan koje ništa i ne postoji jer ona nameće značenje i tamo gdje ga nema.
Televizija tako pomiče gledatelja od svijesti prvog do trećeg lica, do univerzalnog i društveno žuđenog trećeg lica.
Kada glavni protagonist romana, umjesto o Navajo Indijancima, odlučuje snimiti film o vlastitu životu, DeLillo kao da najavljuje povratak stvarnoga svijeta.
Izaći iz nevoljena vremena živ i postati dio svog vremena u podtekstu je te piščeve akcije.
Kao i očita namjera da se obračuna s biti nacionalne duše koja se počinje buditi iz noćne more povijesti.
(s omota knjige)