PREDGOVOR.
Prošlo je mnogo godina otkako je hrvatskomu narodu sinula sjajna zvijezda na obzorju zlatne knjige, ljubavi i sloge.
Ta zvijezda je mnogo slavljeni naš pjesnik Petar Preradović.
Preradović je umro, — ali duh njegov živi u pjesmi uvijek; jer pjesma njegova dršće u srcu rodoljuba, miluje ljubavnike, prodire kroz plač i molbu oblake, nuđa nam kažiput spoznanja, grli u njoj sin majku, brat brata, Hrvat domovinu svoju.
Preradović je umro, — ali s ushitom možemo opetovati zlatne riječi Milovoja Šrepela: „Njegova usta i mrtva u grobu, još govore narodu riječi utjehe i ponosa.
Njegove kosti i pod grobnom pločom dršću još od domovinske ljubavi“...
Preradović je uistinu veliki pjesnik.
Nije bilo pjesnika kod nas, koji bi pronikao u najdublje tajne čovječje duše, nije bilo pjesnika čija pjesma bi uzdrmala srce svakog rodoljuba, koja bi se orila, ozvanjala cijelom Hrvatskom kao njegova.
Nije napokom pjesnika, koji bi se digao na toliko visok stepen obrazovanosti i časti kao Preradović.
Pjesme su Preradovićeve našle mjesta i kod stranih naroda.
Slavenski narodi su ih prigrlili kao svoje tako, da punim pravom možemo Preradovića nazvati sveslavenskim pjesnikom.
Preradović je slavljen već višeputa, ali ta slava je premalena, duh njegov zahtjeva veću i beskrajnu slavu, kao što nas i njegove pjesme uvijek i kod svake zgode prate.
...