Kad se laćam pera, da orišem stanje Slavonije u XVI. i XVII. vijeku, ne znam ni sam, čim da počmem, čim da nastavim, a da časnu i vjernu podam sliku sinovima i unucima onih junaka, koji vrelom krvlju natopiše ravnu našu pokrajinu.
Jer kad sazivljem sve predodžbe ovoga doba na okup, da se stope u jednu sliku, toliko me diraju u srce, da mi iz pera, upravo reći, ne teku slova, nego vrele suze, pa me priječe, da hladno pišem, a ištu da što čuvstvenije sličem zgode i nezgode pradjedova svojih, da ih što vjernije prikazem.
Moje je pero slabo, ono zapinje pod teretom tolike zadaće; ali ljubav moja napram rodu hrvatskomu velika je i snažna i njom želim oboriti i prebroditi sve poteškoće i stvoriti sliku, vrijednu onih, koji su na njoj prikazani.
A da ta slika ima biti grozna, da ju je teško bez sućuti motriti, ne znam, ima li još ikoga, da posumnja o tom.
Ali bi nama, zahvalnim potomcima junačkih pradjedova, bila sramota i rugoba, kada ne bismo ni toliko srca i odvažnosti imali, a da ne bismo mogli srcu prisvojiti i u pameti ostvariti onoga jada i čemera, koji je naše slavne djedove tištao.
A bila bi i pogrješka i to zato, što nas slavna djela naših pređa bodre, da si budemo svjesni svoje vjere i narodnosti i da ta dva amaneta branimo u duhu svom i branimo u životu javnom.
...