Kak list na vjetru
živlenje te meče...
(Vlasta Kuhar: Živlenje)
Život, uspomene, sjećanje na djetinjstvo i prošlost teme su s kojima se ponajviše susrećemo u pjesmama odraslih.
Razmišljanja su to o stanju duha, o prolaznosti, o jeseni života.
Osjeća se neka tuga, nezadovoljstvo, rezignacija i sve je obavijeno sumornom bojom do čmila i kmice.
Kaže pjesnik / Došel si v rezignaciju gda ti je sejeno / ar moreju te krasti i okrasti / oropati / moreš vu ogenj opasti / moreju te z vodom zalejati ...li moreju te kleti se dok neš štel vumreti /.
I, što činiti? Uhvatiti se u koštac sa životom, stisnuti zube i kročiti dalje, dalje - dokle ide.
Valja živjeti i doživjeti život i drukčije, prihvatiti ga kakav jest pa i s ironijom na svoj račun / Zdignem se kost po kost / komaj štomfe na tacu navlečem -jaj, gerč me lovi /, ali i poruka drugima / Kehljite se, rehljite se, bute došli vi na moje /.
Istina, velika istina.
Ali - i to je život.
I samoća, kao najteži, najtužniji vid života, tema je ovogodišnjih pjesničkih izričaja.
U trenucima samoće, tuge, treba nam podrška, razumijevanje, pa tek da se osjeti prisutnost, da je lakše živjeti i nositi se s teškoćama, jer / Bez tebe se teške z životom hervati / atkak tebe nie / jake se
teške z njim bariti /.
Kad smo sami, kad nam je teško, okrećemo se prošlosti, uspomenama i klupko misli i sjećanja odmotava se.
Uspomene su čvrsta nit što nas povezuje u sadašnjosti s onim davnim, s onim što je bilo i što smo, možda izgubili: hižicu nisku, siromašnu, al’ punu topline, miris kisiela mlieka u nosnicama, kvočku z čučekima na dvorištu kak preštimano šeče - sve tako lijepo, idilično, smirujuće u tom svijetu kompjutora, interneta, otuđenja uopće.
Uspomene su možda bijeg od stvarnosti, no one su dio života, one obogaćuju dušu, daju snagu kao što su Svilni cukeri u kojima je prustovski očuvan i rodni kraj i kaj I de z briego ne brieg edzvonjo myej koj / De briegi su liepi kok cukeri / kok svilni majki vunjkuši /.
Čuvar doma, tradicije, ljubavi, trpljenja od iskona života ljudskog je majka.
Momina rieč oda je majci roditeljici, ona je univerzalna i svevremenska: / Rieč momina I tapapiefka tiča / ta duha roađenaga kraja / rieč zvaneča / tie glas kaja / v jutre perva, v večer zajdnja /...
Njoj - majci nikad dovoljno riječi zahvale, poštovanja / Nigdar se nem odužil matere kaj u nami dihajje zbudila / ona nas je oljudila / Nigdar se nem odužil matere / Rieči su skamenjene /.
Pa, ipak - u tom našem jedinom životu, kad svatko nosi svoj križ života, kad se čini da je kmica zaprla zasun, kad su dvojbe uvijek u nama, kad nas nitko ništa ne pita, a sve smo dali, ima svjetla jer / pamale ga vdehni / se stare zdehni /.
Treba vjerovati, nadati se, naći toplu prijateljsku ruku i / koarak po koarak / ići dalje kroz sve nedaće na putu života, dignute glave jer i smijeh i suze, / ufanje, senje i htenje / vseje to živlenje /.
Darujući nam stihove, pjesnici kajkavskog izričaja, otkrili su nam svoju dušu i obogatili ivanečku Dragu domaću rieč.
Hvala im!
Olja Gregur, prof.