PREDGOVOR
Radeći niz godina na Kr. srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima uvjerio sam se da nam je način gospodarenja pogrešan. O pitanju proizvodnje krme na trav-nicima (livadama i pašnjacima) malo se vodilo računa na uzornim školskim dobrima, a još manje kod seljaka.
Na livade se polazilo samo s kosom!
Makar stočarstvo pretstavlja osnov poljoprivrede našega sela, ipak je rad na njegovu podizanju kod nas već prilično zastario.
Međutim, svima je jasna, i mora biti jasna, činjenica da će se stočarstvo u poljoprivredi samo onda isplatiti, ako hrana bude jeftina i dobra.
Podizati stočarstvo bez i mimo podizanje travnika, kao i mimo pitanje konzerviranja krme, Sizifov je posao i ne vodi solidnome, trajnom i sigurnom rezultatu!
Zalazeći ustrajno među narod od 1925 godine, analizirao sam njegov način gospodarenja i uvijek isto konstatovao, naime:
Travnici zapremaju 40—60% od sveukupne obradljive površine seljačkog gospodarstva, a na njima seljak ništa ne radi! On zapravo radi na po prilici 50% svoje obradljive površine!
Kako i gdje se očitovao ovaj nedostatak u osnovima organizacije rada u seljačkom gospodarstvu?
Posljedica loše organizacije rada bila je: Neispravan sistem organizacije poljoprivredne proizvodnje nadomještao je, i danas seljak nadomješta, svojim radom!
Zato on čitavu godinu radeći jedva uspijeva da poveže kraj s krajem i da sebe i svoju obitelj progura bez duga!
Najveći dio potrebne krme proizvodi on danas na oranicama, a ta je proizvodnja preskupa.
Travnici naprotiv leže zapušteni kao da i nisu njegovi!
.....