Za one koji ne znaju, Buha Cmoljac već neko vrijeme živi i nešto radi u Dječjoj knjižnici.
Vesele je naravi, skače oko djece, igra se i pjeva.
No danas se s njim nešto čudno događa.
Tužno gleda i još tužnije uzdiše:
- Nedostaje mi moja prijateljica!
Nekad sam živio u pravoj pravcatoj kućici za buhe.
Bila je to velika, dugačka kuća.
Crne boje i užasno dlakava.
Imala je i dva uha različite boje.
Jedno bijelo, a drugo crno.
Ja sam uvijek sjedio baš na bijelom uhu.
Na vrhu, na zadnjoj dlaci, najvišoj.
Vijorio sam se kao zastavica.
Pridružite se našem Cmoljcu u potrazi za Micom Bobicom kako bi i ova priča imala sretan kraj!