Šesta simfonija u D-duru izvrstan je primjer umjetnosti dubrovačkog skladatelja LUKE SORKOĆEVIĆA (1734—1789).
Tri kratka stavka protkana slikovitim i zanimljivim epizodama ne počivaju, doduše, na tematskim suprotnostima iz kojih bi izrasli dramatični sukobi, ali je očito da Sorkočević nije ni išao za tim.
Posebno valja istaknuti polagani stavak, Andante piano a mezza voće, napisan samo za gudače. Iskrenost i neposrednost kojima umjetnik ovdje oblikuje zamišljeni sadržaj odavaju glazbenika sposobnog da i skromnim izražajnim sredstvima iznese intimni doživljaj.
U završnom rondu nameće se spontanost glazbenog izražaja. Sve tematske varijante izrađene su uspjelo, pa uza svu nepretencioznost stavak djeluje sugestivno.
Sedma simfonija u G-duru najzrelije je Sorkočevićevo orkestralno ostvarenje.
Glavno obilježje njegova djela je liričnost. Prozračno koncipirani brzi stavci i pjevni Largo divno se uklapaju u glazbeni stil pretklasičnog razdoblja.
Ali sažeti stavci odlikuju se specifičnim značajkama koje glazbi podavaju jedinstven ugođaj.
U prvom Allegru karakteristično je izostavljanje provedbe, što upućuje na umjetnikovo suvereno majstorstvo, a završni je Allegro uzoran primjer bogata skladateljevog nadahnuća.
Largo iz ove simfonije ide neosporno u najljepše Sorkočevićeve stranice Obje simfonije izvode se u redakciji Stjepana Šuleka.