U mladjahnih godinah snivah jednom, da stojim na njekom divnom brdašcu iznad veličanstvena grada, gledajući njeke čudne spomenike sa sgradami neobične veličine, sa slikami predmeta starih više tisuća godina, sabranih iz krajeva svega svieta.
Gledah u snu, kako se stadoše nizati predamnom kubeta i zvonici, kretati kipovi bogova i svetaca, careva, vitezova, mudraca i umjetnika; vidjeh valjati se po zemlji obaline i ruševine hramova i pilova, slavoluka i piramida, a napokon slušah žuboriti glas iz mutna dna žutoga potoka: „Dodji bliže, da se diviš ovdje životu i smrti prošlih vjekova, jer evo ti vječnoga Rima.“
Njekoliko godina zabavljao me taj san.
Kad postadoh mužem, razplodi se u meni sve to veća težnja, da pohodim Rim i da razgledam vječne mu mirove, s njegovimi hramovi i dvorovi, s njegovimi zavodi i ogromnimi sbirkami tvorova uma i duha naroda svega svieta.
Napokon pretvori se davni san u živu istinu.
Dao sam se na put onamo, gdje se njegda krojila sudba svega svieta.
Odpremih se put Rima.
Ali neudarih običnom cestom kroz Ljubljanu i Trst u Italiju, jer mletačke i lombardske pokrajine posjetili jur višekrat.
Srce me vuklo iz nova u Dalmaciju, da crpim tamo podatke iz prebogata vrela prošloga života svoga naroda.
Preko naše planinske krajine spustile se dakle po moru sve do Dubrovnika i Kotora, pa odovuda uz arbansko i grčko primorje, presekavši more kod Krfa do Brindiža, uljezoh u Italiju kroz njezina najjužnija vrata.
Što sam na tom putu doživio, to priobćujem ovdje iz moga dnevnika, za malu porabu onih sunarodnika mojih, koji će iza mene možebiti istim putem udariti.
Pak ako će se slučajno baviti književnim iztraživanjem i opisivanjem onoga, što će doživjeti, neka izprave pogrieške moje i neka nadopune što sam izostavio.