Tehničko nazivlje za pojedine vrsti epske i lirske poezije bilo je kod hrvatskih pjesnika u Dalmaciji i Dubrovniku vrlo jednostavno.
Osim najopćenitijeg naziva skladanje, spjevanje, nalazimo još tu nazive: pjesni razlike (kod Gjore Držića, Hanibala Lučića, Saba Mišetića, Maroja Mažibradića, Dinka Ranjine, Dinka Zlatarića itd.), pjesni ljuvene (kod H. Lučića, Nikole Nalješkovića, M. Bunića Babulinovića, Oracija Mažibradića), pjesni bogoljubne (kod N. Nalješkovića), razlike pjesni duhovne (kod N. Dimitrovića), pjesni pokorne (psalmi, kod Gundulića); pjesni od maskerate (kod Nalješkovića); napokon poslanice, knjige i nadgrobnice (osobito kod Dimitrovića i Nalješkovića).
Ti nazivi dolaze, kako se vidi, kod pjesnika, što su pjevali koncem XV., u XVI. i početkom XVII. vijeka; a uzđržaše se i kod kašnjih pjesnika.
Ta dioba poezije gradjena je većinom samovoljno, bez obzira na poetiku.
Tako su n. pr. Vetranićeve „piesni razlike“ zbirka pjesama lirskoga, epskoga i didaktičkoga karaktera.
Nas ovdje specijalno zanima ona vrst pjesmotvora, što se javljaju pod imenom knjiga, poslanic a i listova.
To su pjesmotvori, koje pozna latinska poezija pod imenom epistola.
Mi ćemo ih. takodjer zvati poslanicama, jer je to najbolji tehnički izraz za epistolu.