Predgovor.
Neima sumnje, da je nenadana navala divljih ordijah mongolskih i tatarskih u 13. vieku, za svu iztočnu Europu bila od pretužnih posljedicah.
U nesretnih zemljah, koje posjetiše azijatski ovi poluvragovi,
kako ih suvremeni pisci zovu, nestade za mnogo vremena svega, što narodom treba za viši duševni i gradjanski život, jer u razorenih gradovih, varoših i selili, u popaljenih monastirih i crkvah, bješe od njih uništeni ujedno i svi pismeni spomenici, bješe pogaženo svako živahnije kretanje čovječega uma.
Nad nebrojenimi grobovi ubijenih, usred pustih razvalinah i ruševinah, nepreosta ostavšim na životu drugo, do plača i žalovanja, do robstva ili podivljenoga živovanja.
Na nesreću slavenskoga plemena, bijahu uprav one europejske zemlje, što ih posjetiše Tatari, većom stranom slavenske, kao što bijahu slavenske i one neizmierne prostorine, koje pogaziše prije Tatarah, azijatski, Tatarom srodni, čopori Hunah, Avarah i Magjarah, a iza Tatarah, nemila divljač turska.
.....