Veliki napori tokom posljednjih godina uloženi na polju izučavanja etiologije, imunobiologije i patogeneze škrleta poslije značajnih publikacija G. H. i G. F. Dick-a, Dochez-a i Zinghera i dr. iz temelja su promijenili i naša doskorašnja shvaćanja u svima oblastima ovog koliko aktuelnog, toliko i kompliciranog problema.
Značenje tih radova postaje još i veće, ako se uzme u obzir, da su oni omogućili, da se u praksi primijeni i prokuša čitav sistem novih mjera, upravljenih na suzbijanje i predohranu od ove — po staroj izreci Wunderlicha — »podmukle bolesti«, kojoj doskora nismo znali lijeka ni u individualnom ni u socijalnom smislu te riječi.
Proteklo je 7 godina od onog dana, kada su Dicki objelodanili svoja prva otkrića.
Od tog vremena sakupljen je ogroman materijal, koji je u znatnoj mjeri korigirao prvobitnu koncepciju Dickovu, ali ne samo da nije pružio nepobitnih dokaza u korist etiološke uloge takozvanog šarlahnog Streptokoka, nego je još više komplicirao cjelokupni problem oborivši jednostavnu Dickovu tezu o primamo toksičnoj ulozi samog toksina u patogenezi škrletnih oboljenja.
Ma da je pitanje te uloge Streptococus Scarlatinae i njegovog toksina daleko još od svog definitivnog rješenja, ma da i rezultati aktivne imunizacije na streptokoksičnoj bazi izgledaju sve skromnije, mora se bez obzira na postojeće kontraverzije priznati, da je Dickova koncepcija ipak bila ta, koja je, — kako s pravom
vele Teissier i Coste na prošlogodišnjem kongresu za internu medicinu u Montpellieru u svoje vrijeme natjerala sve istraživače, da pređu preko tradicionalnih kritika streptokokne etiologije škrleta, koje su se kritike tokom posljednjih decenija gotovo bile pretvorile u opasnu i okamenjenu dogmu.
Otkrićem toksične moći škrletnog streptokoka i prvim uspjesima antitoksične seroterapije scarlatine ta je dogma oborena, i time se je otkrilo novo i široko polje za dalnje radove u proučavanju cjelokupnog problema.