U doba, kadno sav javni život kipi, kadno je svaki pojedinac pun savremenih novih ideja, tada će se i najveći individuum veoma teško znatno uzdići nad društvo — on će se razvijati jače, ali u smjeru uporedo s društvom, pa će tako svojim oznakama biti znakom pozitivnih strana svoga doba.
Takovi su naši preporoditelji i naše preporodno doba.
Ali ovaj kipući život najednoč zape, kolo napretka popostade pod udarcima reakcije.
Silan individuum ne će sada smalodušnima klonuti, on će i dalje istim smjerom koracati, ispeti će se nad svoju okolinu, njegova će se duša u bolu osiliti i on će svojim novim oznakama, koje se sada dijele od klonula društva, obilježavati novu, negativnu društvenu stranu.
Takova je u svome početku i razvoju skica i njezin relief našega ilirizma samo poezija Preradovićeva.
Samo on bijaše taj individuum, koji se je i poslije pada preporodnih ideja dalje sve jače razvijao i usavršivao.
Do g. 1850. stupa on uporedo s općenitim raspoloženjem, u pedesetim jadnim godinama šuti, motri i odboljeva, a onda se diže u sve više krajeve poezije, koja postaje najsavršenijim izrazom prvotnih zarodaka njegovih prvih pjesama.
Preradović ostaje vjerni tumač najunutarnijih strana našega preporoda, jer mu je prirodjena neka čežnja za visinama; njegova je poezija odjek najdubljih kucaja našeg i općenitoga slavenskoga duševnog života.
Kad je naše bilo smalaksalo, u njegovim pjesmama snažnije zakuca slavenska duša.