S našom narodnom književnošću (pjesmama, pripovijetkama, poslovicama i zagonetkama) upoznao se školovani svijet vrlo kasno.
Nešto je više od stotinu godina kako je prvi i zaslužni sabirač narodnog blaga Vuk St. Karadžić izdao knjigu narodnih pripovijedaka, koje su sakupljene po raznim krajevima naše domovine.
Poslije Vuka radili su još mnogi zaslužni sakupljači na zapisivanju i izdavanju narodnog blaga.
Do naših dana daleko se više zabilježilo iz područja narodne književnosti, — i to stoji danas u rukopisima po raznim ustanovama i kod pojedinaca, — nego što se štampalo.
No, iako se učeni i školovani svijet razmjerno kasno upoznao s našom narodnom književnošću, ipak je ona u životu naših naroda i u razvoju naše kulture odigrala vrlo značajnu ulogu.
Narodna je književnost od najstarijih vremena ulazila u našu pisanu književnost kao grada za jezik i za primjere u različitim slučajevima.
U srednjem vijeku prevodile su se na naš jezik sa stranih jezika pripovijetke o raznim vjerovanjima i čudesima.
Tom su se prilikom prevodioci i prerađivači ovakovih pripovijedaka — pretežno crkveni ljudi — obilno služili našim narodnim pripovijetkama, jer su kod prevođenja pripovijedaka upotrebljavah naše narodne pripovijetke.
O tome imamo danas mnogo provjerenih podataka.
U životu naših naroda narodna je pripovijetka predstavljala pisane knjige, novine, škole, učene i zabavne sastavke; dakle, sve ono, što je grad mogao imati, a što selo nije imalo.
U narodnim se pripovijetkama odražavao cjelokupni društveni život, u njima je naš narod nalazio samog sebe sa svojim vlastitim poteškoćama i problemima.
Zato se narodne pripovijetke uvijek rado slušaju, jeA se u njima iznose sva ona pitanja, koja su u odvedenoj stvarnoj situaciji dozrela, a o kojima je naš čovjek želio nešto čuti.
...
(Iz pogovora)