Raymond Carver je pisac lokalnih, jasno naznačenih ambijenata, malih i čemernih gradova do kojih nikada nećemo stići, ali nam se ipak čine nekako poznatim.
Možda ih znamo iz filmova, a možda smo ih nekako doživjeli, iako u njima nismo bili.
Ta jasna ambijentiranost, to potpuno svođenje ljudske tragedije na jedno određeno mjesto koje nikako ne može biti neko drugo, na jednu ulicu, jedan bar i jedan iznajmljeni proleterski stan, važan je element Carverove pripovjedačke magije.
A možda i nekakva pouka piscima za koje se govori daje na njih utjecalo čitanje njegovih priča.
U doba kada je Robert Altman snimio Kratke rezove, Carver je bio na vrhuncima svoje planetarne popularnosti, a u nas je rat došao svome kraju.
U tom ratu je, većinom, sudjelovala i ginula generacija rođena između 1960. i 1970.
Među mrtvim vojnicima bilo je onih koji su voljeli Ravmonda Car-vera.
Poznavao sam jednog.
Poginuo je u rovu kod ulaza u grad.
Film se jako svidio onima koji Carvera nisu prethodno čitali.
Postao je važan i nekim starijim, i nekim mladim generacijama.
Izvornim karverovcima, onima koji su pisca čitali od vremena prvotiska u Quorumu, film Kratki rezovi bio je nešto drugo.
Možda čak i razočarenje.
Osobno sam zavolio Altmanovo čitanje i gledanje ovih priča.
Miljenko Jergović