Čarape su ono što mu moram darovati, sada, u vremenima kao ovim, no strašno mi je teško na to se odlučiti.
Što bi samo moji klevetnici reldi kada bi to znali! ]a sam žena s prošlošću, šapuću u selu.
I pri tom prevršuju svaku mjeru, bez imalo srama.
Odakle samo proizlaze poteškoće mojega djelovanja? Ja ne ću uopće ništa.
Bilo bi vrlo zgodno kad hi se jednoga jutra, dok su mi oči još zatvmene, svijet iznenada promijenio.
Već bi se zapravo morala malo pomalo bližiti ta zora, ta čila zora.
Ni od koga moljena, ona će puknuti, i ne će pripadati nikomu.
Sanjam taj trenutak u kojem bi se moje djelovanje nehotice sjedinilo s mojim Ja bez zelja.
Posve nevažna moja djela, koja nikomu ne udaraju u oči.
Točno! Prošle noći me je utješila već sama pomisao na to da ću Saburu darovati dva para čarapa... Sada ne... Dadem mu čarape - a onda?...
On se smije, srami se malo pa kaže ˝hvala lijepa˝. Zatim se okrene i ode...
Posve jasno to vidim pred sobom. To ne bih izdržala.
Nitko ne sluti, kako sam se izmučila od toga bolnoga ili-ili, koje traje mjesecima.
Od proslave Tenrija krajem travnja, cijeli svibanj, lipanj... tijekom cijeloga kišnog doba, srpnja, kolovoza... ubitačnog ljeta, a zatim rujna... nekako mi je opet stalo do takva odvratnog, krajnosnog potvrđivanja kakvo sam doživjela pri smrti svoga muža.
I to, osobito to, jest sreća...
Tu se iznenada preokrenulo Etsukino razmišljanje.
Unatoč tomu sam sretna.
Nitko nema pravo poricati da sam sretna.
(sa stražnjih korica knjige)