Če astone bez karenja,
koa ti znači starem drievu
so listje, terda serž i čversta kuara,
jer bez karenja drieve hmrieti muara.
(Darko Foder: Damača rieč)
U mnogim trenucima užurbanog suvremenog života često zaboravljamo da je narodni jezik-rieč domača - važnija od kruha.
Jer, to je jezik kojim govorimo, na kojem mislimo, kojim se sporazumijevamo s ljudima, to je jezik kojim sanjamo i nadamo se uvijek boljoj budućnosti.
Ovogodišnja 35. obljetnica književnog natječaja Draga domača rieč potvrđuje koliko nam je važna ta materinska riječ, riječ kojom smo progovorili i naučili misliti, riječ koja postaje temeljni korijen svakog čovjeka na ovom svijetu.
Svi ostali jezici koje čovjek nauči tijekom života obogaćuju ga, ali prava svetinja ostaje prvi - materinski jezik.
To nam dokazuju pojedini pjesnici koji godinama sudjeluju na našem natječaju svojim materinskim idiomom iako žive u krajevima Hrvatske s drugim narječjima.
Ljudi osjetljive duše imaju potrebu zapisati svoje najdublje osjećaje, misli i spoznaje riječima koje su im najbliže i kojima se najdublje mogu izraziti.
Na taj načina trajno bilježe i čuvaju jezik koji nije opisan u gramatikama ni detaljno zapisan u rječnicima, a ipak je duša kajkavskog čovjeka i kajkavskog kraja.
Ove godine pjesnici su najviše pažnje posvetili dvjema vječnim temama: ljubavi i aktualnim društveno-političkim temama.
Kada se iskrene emocije ljubavi pretope u kajkavske riječi, spoznamo: „Za sreču nam tulike male treba /Drveni čun, reka i falačec neba.“ (Čun)
Majčinska ljubav zvoni nam u riječima: „Da me je moči h zviranjku restopiti, /oči bi tvoje za svuoj slap zebrala. /I uonda h modrine njihove zaspala / blažene hgašena, s tuobu si - za furt.“ (Da me je moči hpuhnuti kej luč)
.....
Obuhvativši život u mnogim nijansama, i ove jubilarne godine naši su nam pjesnici pokazali ljepotu, posebnost i dubinu kajkavske riječi.
Svojom pisanom riječju dokazuju nam da stoje na obrambenim bedemima i ne dozvoljavaju gubljenje naših starih riječi i izraza, a isto tako potvrđuju tvrdnju da čuvajući i njegujući vlastiti jezik, čuvamo i njegujemo bogatstvo jezične i kulturne raznolikosti svijeta.
To je jedini i pravi način čuvanja i hranjenja karenja starega drieva.
Ružica Žunar, prof.