Knjiga pokušava sabrati dugogodišnju povijest dominikanskog reda na hrvatskim prostorima predstavljajući prvo takvo znanstveno i istraživačko djelo u nas. Dolazak prvih članova mladog Reda propovjednika u ugarske i hrvatske krajeve zbio se još za života njegova osnivača. Odluka o proširenju Reda na područje Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva donesena je g.1221. na općem zboru Reda u Bologni, a njezino ostvarenje povjereno je u zadaću fra Pavlu Dalmatincu, prioru tadašnjeg samostana sv. Nikole u Bologni i uglednom profesoru prava na tamošnjem sveučilištu. On je skupa s četvoricom drugova, od kojih znamo ime jedino Sadoku iz Poljske, još iste godine u gradu Veszpremu osnovao samostan, a malo zatim samostane u Szekesfehervaru (Alba Regia), Budimu i drugdje. Iz onoga što znamo o stvarnim nakanama sv. Dominika, čini se da ni Ugarska ni Dalmacija, kao katoličke zemlje, nisu bile krajnji ili isključivi cilj te skupine Reda propovjednika, nego prije svega krajevi, kao npr. Bosna i Slavonija, koji su, kao i južna Francuska, bili izloženi utjecaju ondašnjih heretičkih katarsko-dvopočelnih i novomanihejskih pokreta ili su još uvijek bili poganski.