Da se usred najcrnjih ratnih dana i pod najžešćom ideolooškom spregom može odvijati bujan intelektualni i kulturni život potvrđuje slučaj endehaške dionice hrvatske književnosti i hrvatske književne kritike, koje je iznimno prodornim i poticajnim uvidima u sistem i cjelinu ondašnje književnosti obradio književni povjesničar Ivica Matičević. Ono što su Stanko Lasić, Dubravko Jelčić i Branimir Donat u svojim istraživanjima nagovijestili i započeli - temu endehaške književne kritike koja unatoč sveobuhvatnom i represivnom ideološko-političkom zagrljaju i diktatu zadržava visoke estetske kriterije i ˝svijest o važnosti, vrijednosti i odgovornosti spram vlastita izbora i pristupa predmetu obrade˝ - Matičević je sustavno i detaljno prostudirao, napisavši pionirsko djelo o razdoblju što ga je hrvatska književna historiografija zbog raznoraznih razloga ili jednostavno bez razloga, redovito preskakala