Uvod.
Već sam u gimnaziji riječkoj zavolio slavistiku uopće, napose istoriju kniževnosti.
Mnogo utjecaše tada na mene Tadija Smičiklas, moj učitel hrvatskoga jezika i kiiiževnosti.Osobito me se doimahu još Jagićevi popularni članci o hrvatskom i jeziku kiiiževnosti u „Književniku˝ i Jagićeva istorija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga.
Dospjevši nakon svršenih sveučilišnih nauka u mali Varaždin, iz kojega se nijesam dobrovolno nikada selio, javlao sam se samo malim prilozima iz područja jezika, istorije književnosti i narodopisa.
Da nešto veće stvorim, umolih hrvatsku vladu za duži dopust.
Namjeravah naime sabrati građu, gdje je god nađem, o hrvatskoj protestantskoj kiiiževnosti.
Uzalud.
Nakon više godina zamolim opet dopust, da sastavim hrvatsku bibliografiju i da nadopunim Novakovićevu srpsku.
Spreman bijah, da putujem o svome trošku.
I opet ništa!
A mislio sam, da se, kada obradim bibliografiju, primim pisana istorije kniževnosti.
Te sam se misli napokon odrekao.
Ide vrijeme, nosi breme.
Odlučio sam ipak, da spasem dajbudi nešto od svojih osnova.
Zamisliti, da literarno-istorijski obradim jedan mani dio hrvatske književnosti, i to glagolske, čim sam se vazda zanimao.
Ta rođen sam na Krku, gdje je ona evala od XI. pa do početka XIX. vijeka, a uopće je slabo poznata.