Vinkovci, jeseni te krase

U povijesnim izvorima mjesto Vinkovci spominje se kao kulturno sjedište - prijestolnica Sokadije.
Prije svega to se odnosilo na bogatsvo, raznolikost i ljepotu tradicijske baštine, njenu ušèuvanost po starosjedilaèkim obiteljima ovoga kraja u materijalnim i duhovnim oèitovanjima - sve do današnjih dana.
Istodobno, znakovito je prihvaæanje te iste baštine od velikoga broja doseljenièkih obitelji iz razlièitih
krajeva Hrvatske i Hrvata izvan Domovine koji su stoljeæima, ali i posljednjim desetljeæima 20. stoljeæa dolazili i ostajali živjeti na ovoj slavonsko-srijemskoj zemlji.
U Vinkovcima i njegovim okolnim mjestima, unatoè neminovnim kulturno-povijesnim utjecajima i odreðenim promjenama i prilagodbama, sve je u prošlosti zraèilo ljepotom razlièitih izrièaja šokaèke baštine.

Brojne etnièke skupine koje su uz domoroce Šokce i druge doseljene Hrvate povijesno nastanjivale ovo podruèje i tu su do današnjega doba ostavile svojega traga, saèuvale su generacijama obilježja i ljepotu svoje tradicijske baštine kao dodatnu osobitost, vrijednost i bogatstvo cijeloga ovoga podruèja.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeæe i na ovim prostorima pod utjecajima opæe industrijalizacije i razvoja graðanske kulture, seoske prilike, gospodarstvo, život, rad, kultura... ubrzano su se mijenjale.
Mijenjalo se i narodno graditeljstvo, brojne i razlièite rukotvorine temeljene na tradiciji, odjeæa, moda...
Starinsko ruho je raslojavano sa sve èešæim unosima industrijskih tkanina, drugih materijala i izraðevina koje je nudilo tržište, a mladež prihvaæala kao nešto novo, tada za njih privlaèno, s puno do tada nepoznatoga sjaja i raskoši i dakako, pojednostavljene proizvodnje.

Izrada narodnih rukotvorina i obrtništva sve više dobiva silaznu putanju.
Stare generacije odlaze, a nove dolaze.
Potrebe za tradicijskim predmetima, prije svega odjevnim, smanjuju se.
Vinkovaèki kronièar zabilježio je 1930. godine vjenèanje posljednje, vinkovaèke, šokaèke, granièarske djevojke Marije, Seke Zaluški, Danišine - u šokaèkoj narodnoj nošnji i s cvijeæem u pletenici.
Stari Vinkovèani se sjeæaju, kako su do rata 1941. godine, posljednje mlade vinkovaèke snaše, koje su nosile skute i zavijale se u šamije - zlatare, bile snaša Lišèiæa i snaša Zaluški, Danišina.