SAŽETAK
Cilj studije: Utvrditi izražaj gangliozida GM3 i njegovih glikosfingolipidnih preteča u bubregu i mišiću na štakorskim modelima šećerne bolesti tip 1 i tip 2.
Metode: Model šećerne bolesti tip 1 (T1DM) induciran je intraperitonejskom injekcijom streptozotocina (STZ) u dozi od 55 mg/kg, a model šećerne bolesti tip 2 (T2DM) je induciran kombinacijom manje doze STZ-a (35 mg/kg) i masne hrane (udio masti 58%).
Štakori su žrtvovani dva tjedna nakon induciranja šećerne bolesti, a zatim je analiziran izražaj gangliozida GM3 i njegovih sfingolipidnih preteča u tkivu bubrega i mišića metodama tankoslojne kromatografije visokog razlučivanja (HPTLC) i imunofluorescentnom mikroskopijom.
PCR reakcijom u stvarnom vremenu određivan je izražaj gena za GM3 sintaze u tkivu bubrega skupine T1DM.
Rezultati: U mišićima skupine T2DM statistički je značajno povećan sadržaj GM3 u u odnosu na kontrolnu skupinu.
Sadržaj GM3 statistički je značajno povećan u tubulima bubrega štakora T1DM i T2DM u usporedbi s pripadajućim kontrolnim skupinama.
Sadržaj GM3 je statistički povećan u glomerulima T1DM štakora.
PCR metodom nađena je smanjena ekspresija gena za GM3 sintazu u bubrezima štakora T1DM.
Zaključak: Povećani izražaj gangliozida GM3 u mišiću štakorskog modela šećerne bolesti tip 2 inducirane streptozotocinom i masnom prehranom potvrđuje dosadašnja istraživanja o posredovanju gangliozida GM3 u patogenezi šećerne bolesti tip 2.
Povećani sadržaj GM3 u tubulima u oba modela šećerne bolesti može upućivati na ulogu gangliozida GM3 u patogenezi dijabetičke tubulopatije.
Štakorski modeli šećerne bolesti tip 2 induciran streptozocinom i masnom hranom mogao bi se koristiti za istraživanja farmakoloških utjecaja na inzulinsku rezistenciju umjesto dosad korištenih modela.