Pripomenak.
1.
Čovek, čto me godine 1848. po Slavoniji vozio poteravajuč svoje mačke i puckajuć bičem, usi mi je zaglusav’o prozivanjem svojih konjicev imeni Nemačkimi.
Uprosiv ga, imaju li Slavonci svojih imen konjskih, odreče da imaju; i ta si ja imena (količinu samo) u obližnjoj krčmi n Oriiiovcu popisao.
To je bio začetak ovoj knjižici i tuj se ona zavrgla; er kamo sam posle dospio, a bilo me je po vsoj mal da ne domovini našoj, uz druge reči za koje sam propitkivao, nikde nisam propustio razpitat i za imena naše domaće živine.
Ako i jest bilo sa strane uprošenih podsmeha i sumnje, začto ja to činju i nisam li lud, ipak se ni tim poplašiti ne dadoh, dobro si na dusi tomu vesto vit, da je veliko blago narodnoga jezika u imenih skriveno, bila to sad imena ljudska ili živinska ili kakva mu drago, i da za domovinu, bud ona i nezahvalnom tebi se ukazala te ni korice kruha ti ne dala, nikad dosta učinio, nikad preveč pretrpio nisi.
...