Stanko Andrić (Strizivojna, 1967.) je hrvatski književnik i povjesničar. Piše romane, eseje, publicistička i historiografska djela.
Rođen je u Strizivojni 1967. godine.
Studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu francuski i latinski jezik i književnost.
Nakon što je diplomirao, išao je na poslijediplomski studij na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti, na kojem je poslije i stekao doktorat.
Jedan je od utemeljitelja Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema Hrvatskog instituta za povijest sa sjedištem u Slavonskom Brodu. U njoj je i zaposlen.
Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca.
Za razliku od mnogih naših autora, njegovi uzori su prepoznatljivi, štoviše, sam Stanko Andrić ih je ustrajno navodio.
U svojim djelima, kada govori o hrvatskom rodoljublju, Šokce kontrastira sa četirima inačicama hrvatstva.
Andrić je zamislio priču od trideset poglavlja, kojoj radnju smješta u Slavoniju, čestu temu njegovih radova. Roman ˝Simurg˝ čini prvih devet poglavlja.
Uzima se da su mu na književničkoj, duhovnoj razini, kao svojevrsna braća, Bruno Schulz i Danilo Kiš.
Djela
Povijest Slavonije u sedam požara, historiografsko djelo, 1992.
Enciklopedija ništavila, eseji, 1995.
Filozofija vina, 1997.
Čudesa svetog Ivana Kapistrana - povijesna i tekstualna analiza, 1999.
Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske, (mješovitog žanra: i autobiografija, i eseji o kulturnoj povijesti, književnosti i političkim temama), 2000.
Potonuli svijet, knjiga znanstvenih radova, 2001.
Slavonija, sažeti vodič prirodnih i kulturnopovijesnih zanimljivosti, publicističko djelo, 2004.
Simurg, autobiografski roman, 2005.
Najljepše božićne priče, 2007.
Vinkovci u srednjem vijeku – Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, 2007.