Slavko Mihalić

Slavko Mihalić (Karlovac, 16. ožujka 1928. - Zagreb, 5. veljače 2007.), hrvatski pjesnik, akademik.

Završio pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost.
Piše od 14. godine.
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik ˝Tribina˝ (1952.).
Urednik je poezije u izdavačkom poduzeću ˝Lykos˝.
Krajem pedesetih godina sudjeluje u organiziranju festivala poezije i glavni je urednik književnog lista ˝Književna tribina˝.
Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom tjedniku ˝Telegramu˝ kao zamjenik urednika, više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće ˝The Bridge˝, reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne ˝Zagrebačke književne razgovore˝.

Godine 1967. jedan od sastavljača ˝Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika˝.
Prema Mihelićevim riječima rađeni su pritisci da ne dođe do tiskanja teksta Deklaracije u »Telegramu« od pripremljenog sloga spremnog za rotaciju, a kasnije proganjanje sviju koji se nisu htjeli odreći dokumenta strašno.
»Morao sam otići iz Telegrama, ostao sam bez posla, a onda su 1971. obnovljeni svi napadi«.
Svake se godine 16. ožujka pod firmom njegova rođendana slavila zapravo u književničkom Društvu Deklaracija.

U teškim sedamdesetim godinama uglavnom prevodi, osobito sa slovenskog, za što prima ˝Župančičevu listinu˝.
Postaje tajnikom biblioteke ˝Pet stoljeća hrvatske književnosti˝.

Od 1983. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti.
Od 1987. bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika Razreda za književnost naše Akademije ˝Foruma˝, a od 2000. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Zbirke pjesama objavljene su mu diljem svijeta na više od 20 jezika.

Na hrvatski jezik prevodi i pjesme iz Makedonije, preveo je neke pjesme Konstantina Miladinova.

Književne nagrade
1957. – Nagrada Društva književnika Hrvatske za knjigu pjesama “Put u nepostojanje”
1962. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama “Godišnja doba”
1967. – Nagrada Matice hrvatske za knjigu “Izabrane pjesme”
1970. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama “Posljednja večera”
1976. – Nagrada “Ivana Brlić Mažuranić” za knjigu pripovijesti “Petrica Kerempuh”
1982. – Nagrada “Tin Ujević” za knjigu pjesama “Pohvala praznom džepu”
1986. – Nagrada Fonda Miroslav Krleža – Zmajeva nagrada za knjigu pjesama “Tihe lomače”
1990. – “Goranov vijenac” za zbirku pjesama “Ispitivanje tišine”
1992. – Godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za knjigu pjesmama u prozi “Zavodnička šuma”
1996. – Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo
1997. - Povelja ˝Visoka žuta žita˝, za trajni doprinos hrvatskoj književnosti - 9. Pjesnički susreti ˝Drenovci 1997.˝
1998. – Nagrada dnevnika “Vjesnik” za književnost “Ivan Goran Kovačić”, za knjigu pjesama “Pandorina kutija”
1999. – Nagrada “Dobrojutro, more” za trajni doprinos hrvatskoj književnosti
2000. - poetum oliveatus na manifestaciji ˝Croatia rediviva:Ča, Kaj, Što - baštinski dani˝
2002 - Nagrada ˝Zlaten venec˝ na Stushkite veceri na poezijata, Struga, Makedonija

Djela (do 2005.)
Komorna muzika, Zagreb 1954.
Put u nepostojanje, Zagreb 1956.
Početak zaborava, Zagreb 1957.
Darežljivo progonstvo, Zagreb 1958.
Godišnja doba, Zagreb 1961.
Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964.
Prognana balada, Kruševac 1965.
Jezero, Beograd 1966.
Izabrane pjesme, Zagreb 1966.
Posljednja večera, Zagreb 1969.
Vrt crnih jabuka, Zagreb 1972.
Orfejeva oporuka, Zagreb 1974.
Krčma na uglu, Trst-Koper 1974.
Petrica Kerempuh, u starim i novim pričama, Zagreb 1975.
Klopka za uspomene, Zagreb 1977.
Izabrane pjesme, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 164,