Ivo Ćipiko (Kaštel Novi, 13. siječnja 1867. - Kaštel Novi, 24. rujna 1923.), srpski književnik
Ivo Ćipiko rodio se u Kaštel Novom 1867. godine.
Prema predaji, obitelj Ćipiko još je rimskoga podrijetla, koja je padom Mletačke Republike izgubila povlašteni položaj u društvu pa je Ćipikova majka već bila pučanka.
Ćipiko je pohađao fratarsko sjemenište u Sinju gdje se pod utjecajem jednog jugoslavenski usmjerenog profesora,[kojeg?] fratra, oduševio za srpsku književnost. „Zanesoh se i postadoh Srbinom“, pisao je kasnije Ćipiko.
Bio je šumar na Braču, u Makarskoj, Kotoru i Hvaru.
Godine 1911. odlazi u Srbiju, te je bio ratni izvjestitelj u balkanskim ratovima i Prvome svjetskom ratu.
U romanima Za kruhom i Pauci verističkom tehnikom prikazuje socijalne prilike u Zagori i primorju.
U opsežnom novelističkom opusu bavi se i razradom erotičnog kompleksa likova, a posebno ga zanimaju likovi žena.
Djela
Iz ratnih dana, Krf, 1917.
Iz solunskih borbi, Beograd, 1919.
Kraj mora (pripovijetke), Dubrovnik, 1911.
Na granici (drama), 1910.
Na pomolu, Solun, 1916.
Na povratku s rada (pripovijetka)
Pauci (roman), Beograd, 1909.
Preljub (pripovijetke), Beograd, 1914.
Primorske duše (pripovijetke), Zagreb, 1899.
Sa jadranskih obala (pripovijetke), Mostar, 1900. (u MEP: S jadranskih obala)
Sa ostrva (pripovijetke), Beograd, 1903.
Utisci iz rata 1912., Sarajevo, 1914.
Volja naroda (drama), 1911.
Za kruhom (roman), Novi Sad, 1904.