Alexis Carrel (Lyon, 28. lipnja, 1873. - 5. studenog, 1944.) bio je francuski kirurg, biolog i eugeničar, koji je 1912.g. dobio Nobelovu nagrada za fiziologiju ili medicinu.
Rođen Lyonu, Carrel je radio u Francuskoj i SADu na Sveučilištu u Chicagu i Rockefeller Institutu.
Razvio je nove tehnike u šivanju krvnih žila i bio je pionir transplantacije i torakalne kirurgije.
Alexis Carrel bio je član mnogih znanstvenih društava u SADu, Španjolskoj, Rusiji, Švedskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Vatikanu, Njemačkoj, Italiji i Grčkoj, i primio je mnoge počasne doktorate poznatih sveučilišta (npr.
Kraljevsko sveučilište u Belfastu, Sveučilište Princeton, Kalifornija, New York, Sveučilište Brown i Sveučilište Columbia.
Surađivao je s američkim liječnikom Charles Claude Guthrie u radu na šivanju krvnih žila i transplantaciji krvnih žila i organa. 1912.g. dobio je Nobelovu nagrada za fiziologiju ili medicinu
17. siječnja, 1912., Carrel je stavio dio srca embrija pileta u svježi hranjivi medij, u posudu posebnog dizajna, od posebnog stakla (Borov silikat).
Svakih 48 sata veličina tkiva se udvostručila i prebačena je u novu posudu.
Tkivo je dalje tako nastavilo rasti 20 godina, znatno duže od prosječnog života pileta.
Za vrijeme prvog svjetskog rata Carrel i engleski kemičar Henry Drysdale Dakin razvili su Carrel-Dakin metodu obrade rane šavovima, koja je prije početka široke primjene antibiotika bila veliki medicinski napredak.
Za taj doprinos Carrel je dobio medalju Legije časti.
Bio je koautor knjige s poznatim avijatičarom Charles A.
Lindbergh, ˝Kultura organa˝ (engl. ˝The Culture of Organs˝), i radio je s Lindberghom sredinom 1930ih na ˝perfuzijskoj pumpi˝, uređaju koji bi omogućio živim organima da funkcioniraju normalno izvan tijela za vrijeme operacijskih zahvata.
Ovaj napredak bio je ključan za razvoj otvorenih operacija na srcu i transplantacije organa i postavio je temelje za umjetno srce, koje je kasnije postalo realnost.