Franz Lehar

Franz Lehár (30. travanj 1870 - 24. listopad 1948) bio je austrijski skladatelj.
Uglavnom je poznat po svojim operetama od kojih je najuspješnija i najpoznatija ½Vesela udovica½ (Die lustige Witwe).

Lehar je roðen u sjevernom dijelu Komároma, Kraljevina Maðarska, Austro-Ugarska (danas Komárno, Slovaèka), kao najstariji sin austrijskog dirigenta u pješaèkoj pukovniji br 50 od austro-ugarske vojske i maðarske žene njemaèkog podrijetla.
Njegova majka nije bila u moguænosti govoriti pravilan njemaèki, pa je uglavnom odgojen na maðarskom jeziku u djetinjstvu.
Kasnije je stavio dijakritièki iznad ½a½ na oèevo ime ½Lehar½ kao referencu na to.

Dok je njegov mlaði brat Anton ušao kadetsku školu u Beèu da postane profesionalni èasnik, Franz je studirao violinu i kompoziciju na Konzervatoriju u Pragu, gdje mu je uèitelj violine bio Antonín Bennewitz, ali ga je Antonín Dvoøák savjetovao da se usredotoèi na skladanja glazbe.
Nakon diplome u 1899 se pridružio se oèevom bendu u Beèu, kao pomoænik dirigent.
Godine 1902 postao je dirigent na povijesnom Beèkom Teatru u Beèu, gdje mu je prva operna Wiener Frauen izvedena u studenom iste godine.

On je najpoznatiji po svojim operetama - najuspješnija od njih je Vesela udovica (Die lustige Witwe) - takoðer je pisao sonate, simfonijske pjesme, marševe i brojne valcere (najpopularnije su Zlato i Srebro, sastavljen za Princezu Pauline von Metternicha je ½ Zlato i srebro ½ Ball, sijeèanj 1902), od kojih su neke izvuèeni iz njegove poznate operete.
Pojedinaène pjesme nekih od opereta postali su standardima, osobito ½Vilja ½ iz Veselw udovicw i ½ You Are My Heart’s Delight ½ (½ Dein ist mein Herz ganzes ½) iz Zemlje smijeha (Das Land des Lächelns).

Lehar je takoðer bio povezan s opernim tenorom Richard Tauber, koji je pjevao u mnogim njegovim operetma, poèevši s Frasquita (1922), u kojoj je Lehar ponovno pronašao prikladan poslijeratni stil.
Izmeðu 1925 i 1934 je napisao šest opereta posebno za Tauberov glas.
Do 1935. je odluèio se da formira svoju vlastitu izdavaèku kuæu, Glocken-Verlag (½Izdavaèka Kuæa od zvona½), kako bi se poveæala njegova osobna kontrola nad pravima izvedbe njegovih djela.
.....