Aleksandar Isajevič Solženicin (11. decembar, 1918 - 3. august, 2008) je ruski pisac, dramatičar i historičar.
On je upoznao svijet sa Sovjetskim gulagom, te je zbog toga protjeran iz SSSR-a 1974. do 1994.
Solženicin je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970.
Studirao na Fizičko-matematičkom fakultetu u Rostovu na Donu, izvanredno i u Institutu za povijest, filozofiju i književnost u Moskvi.
Nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez dobrovoljno se prijavio u vojsku, gdje je napredovao od običnoga vojnika do zapovjednika topničke bitnice.
Godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritizirao Staljina, uhićen kao časnik sovjetske vojske u Istočnoj Prusiji, te osuđen i zatočen u sibirskom logoru, od 1953. u progonstvu u srednjoj Aziji.
Nakon rehabilitacije 1956. učitelj u Rjazanu.
Solženjicin je najistaknutije ime književnoga otpora sovjetskom totalitarizmu.
Glasovitim ga je učinila pripovijest "Jedan dan Ivana Denisoviča", 1962, koja se temelji na opisu "običnoga" dana "običnog" Rusa u logorskom zatočeništvu.
Tema je do tada bila tabuizirana, ali je pripovijest pokazala i stilsko umijeće pisca koji se oslonio na tradiciju ruske klasične proze (Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski).
Umijeće fabuliranja očitovalo se zatim u "Događaju na postaji Krečetovka" (1963.), a orijentacija na "seosku prozu" u stilu i ideologiji u noveli "Matrjonino domaćinstvo" (1963), crtici o napaćenoj seoskoj ženi koja i u posvemašnjoj bijedi znade očuvati visoke etičke kvalitete.