(Suvremeni hrvatski pisci : knj. 23)
Rođen je u Varaždinu 1. listopada 1888. godine, a u rodnom je gradu i umro 3. ožujka 1978.
U Varaždinu je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, a pravo je studirao na sveučilištima u Zagrebu, Pragu, Beču i ponovo u Zagrebu, gdje je 1913. godine i promoviran za doktora prava.
Nakon studija radio je najprije u Zagrebu kao odvjetnički pripravnik, zatim kao novinar u Obzoru (1915-17.), pa ponovo u Varaždinu kao odvjetnički pripravnik (1920-21.).
Godine 1992. bio je vanjski dopisnik Jutarnjeg lista (iz Njemačke), a od tada pa sve do umirovljenja 1955. godine radio je u Varaždinu kao odvjetnik, nakon čega se bavio samo književnim radom.
Svoj izraziti književni dar Milković je počeo iskazivati već u Varaždinskoj Gimnaziji, kod prof. Ivana Milčetića, a tijekom studija počinje objavljivati i prve pjesme.
Pisao je pjesme na kajkavskom.
Kao pripadnik druge generacije hrvatske moderne 1913. objavljuje svoju prvu pjesničku zbirku Pjesme, a 1914. zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika sa šest pjesama.
Za života Milkoviću su tiskane još četiri pjesničke zbirke: Pobožni časovi (1944.); Izabrane pjesme (1961.), Pjesme (1971.) i Legende o sakritoj sreći (1976.), te posthumno Iz starog Varaždina (četrdesetak soneta), 1979. godine.
Objavio je i zbirku putopisa Krenimo u rano jutro (1968.), a ponajbolje pjesme uvrštene su mu u petnaestak antologija.
Brojne svoje pjesme Milković je posvetio rodnome Varaždinu, stekavši epitet najvaraždinskijeg pjesnika, a književna ga je kritika ocijenila kao jednog od najdosljednijih hrvatskih intimističkih pjesnika 20. stoljeća.