![IDX01884 - [Èetrnaest] 14. godina ½Teško-atletskog](/m3/thumb.php?src=../m3/s/1/n/X01884--MX0001.jpg&size=200x270&crop=0&trim=0&zoom=0)
![Kontekst [Elektronièka graða] : èasopis](../m3/thumb.php?src=\\192.168.1.3\g_disk\casopisi\1\S01202\2020\00006-000-SA0001-B.jpg&size=200x270&crop=0&trim=0&zoom=0)
![Bilokalnik [glasilo Bilokalnik]](../m3/thumb.php?src=\\192.168.1.3\i_disk\slike\kc\25\2003\001001.JPG&size=200x270&crop=0&trim=0&zoom=0)
Pretraživanje kataloga
VRSTE GRAĐE
E-graða, E-knjiga
E-graða, èlanci u knjizi
E-graða, note
E-graða, knjige
E-graða, èlanci-separati
E-graða, grafike
E-graða, novine
E-graða, rukopisi
E-graða, èasopisi
E-graða, sitni tisak
ZBIRKE
WARASDINIENSIA
ŠKOLSTVO
POINT, VARAŽDIN
Gimnazija VARAŽDIN
Medicinski fakultet sveuèilišta u Splitu
FRANJO KOŠÆEC
Hrvatsko prirodoslovno društvo, Zagreb
Sveuèilišna knjižnica sveuèilišta JURJA DOBRILE Pula
BJELOVARIANA
Opæa Bolnica Varaždin, Varaždin
GMV Varaždin
Narodna knjižnica PETAR PRERADOVIÆ Bjelovar
Dobrodošli na stranice Digitalne knjižnice
KRATKE UPUTE ZA PRETRAŽIVANJE:
Pretraga se vrši unutar svih podataka (glavni zapis, kljuène rijeèi, sadržaj...).
Odabirom vrste graðe sužujemo izbor ovisno o vrsti koju tražimo.
Tekst koji tražimo može biti dio rijeèi, cijela rijeè ili nekoliko kombinacija rijeèi odvojenih razmakom.
Rezultat je jedno ili više djela koja po sistemu 'like' (svi nazivi koji sadrže niz upisanih znakova, a minimalno dva znaka) zadovoljavaju traženi uvjet upisan u bilo kojoj kombinaciji upita.
Ukoliko umjesto razmaka upišemo znak za minus (-) rezultat neæe sadržavati rijeè koja slijedi ('not like').
Velika i mala slova tretiraju se jednako (Ant = ANT= ant = AnT). Radi lakšeg pronalaženja poželjno je upisati dio naslova koji asocira na rijeè u naslovu koja je manje zastupljena u jeziènom izražavanju.
Nije potrebno pisati cijeli naslov djela nego jednu rijeè ili samo dio rijeèi.
Klikom na DIGITAL LIBRARY otvoriti æe vam se vrata digitalne knjižnice koja sadrži mnoštvo naslova starih novina, knjiga i ostalih vrste graðe te multimedije.
Osnovan muzej umjetnosti Metropolitan - 13.04.1870.
Metropolitan (Metropolitan Museum of Art) je muzej umjetnosti u New Yorku a osnovan je 13. travnja 1870. godine od grupe amerièkih graðana. Osnivaèi ukljuèeni u projekt obuhvaæaju gospodarstvenike i financijere, kao i vodeæe umjetnike i mislioce tog vremena, koji su htjeli otvoriti muzej i približiti umjetnost i likovnu kulturu amerièkom narodu. Otvoren je 20. veljaèe 1872, a izvorno je bio smješten na Petoj aveniji broj 681. U njemu se nalazi jedna od najznaèajnijih zbirka europskog i amerièkog slikarstva (od braæe Van Eyck do suvremenih slikarskih ostvarenja) i primijenjene umjetnosti iz svih dijelova svijeta. Njegov stalni postav sadrži više od dva milijuna radova, podijeljenih u devetnaest kustoskog odjela. Odjel srednjovjekovne umjetnosti nalazi se u posebnoj zgradi The Cloisters u parku Fort Tryon.
Metropolitan (Metropolitan Museum of Art) je muzej umjetnosti u New Yorku a osnovan je 13. travnja 1870. godine od grupe amerièkih graðana. Osnivaèi ukljuèeni u projekt obuhvaæaju gospodarstvenike i financijere, kao i vodeæe umjetnike i mislioce tog vremena, koji su htjeli otvoriti muzej i približiti umjetnost i likovnu kulturu amerièkom narodu. Otvoren je 20. veljaèe 1872, a izvorno je bio smješten na Petoj aveniji broj 681. U njemu se nalazi jedna od najznaèajnijih zbirka europskog i amerièkog slikarstva (od braæe Van Eyck do suvremenih slikarskih ostvarenja) i primijenjene umjetnosti iz svih dijelova svijeta. Njegov stalni postav sadrži više od dva milijuna radova, podijeljenih u devetnaest kustoskog odjela. Odjel srednjovjekovne umjetnosti nalazi se u posebnoj zgradi The Cloisters u parku Fort Tryon.
Bakterije bakterija
"Nauka uzima, da postoje još i takve bakterije, koje se našim dosadašnjim optièkim pomagalima ne mogu vidjeti, koje dakle leže onkraj granice moguænosti našega spoznavanja vidom, zbog èega su ove bakterije dobile ime ultravizibilne bakterije. Poznato je nadalje, da u prirodi svako živo biæe ima i svoje neprijatelje, pa je vrlo blizu ležalo pitanje: imaju li i bakterije svoje neprijatelje?"
"Nauka uzima, da postoje još i takve bakterije, koje se našim dosadašnjim optièkim pomagalima ne mogu vidjeti, koje dakle leže onkraj granice moguænosti našega spoznavanja vidom, zbog èega su ove bakterije dobile ime ultravizibilne bakterije. Poznato je nadalje, da u prirodi svako živo biæe ima i svoje neprijatelje, pa je vrlo blizu ležalo pitanje: imaju li i bakterije svoje neprijatelje?"
MIRKO MARKOVIÆ
Mirko Markoviæ, (Slavonski Brod, 22. lipnja 1929. - Zagreb, 13. travnja 2009.), hrvatski povjesnièar, geograf i kartograf. Dodijeljena mu je stipendija Zaklade Alexander von Humboldt za specijalizaciju pa je 1965/66. proveo u Geografskom institutu Visoke tehnièke škole u Münchenu. Zaposlio se kao asistent antropogeografije u Etnološkom zavodu JAZU. Godine 1967. unaprijeðen u znanstvenog suradnika, a 1971. u višeg znanstvenog suradnika te 1975. u znanstvenog savjetnika. Od 1974. upravitelj je Etnološkog zavoda i tajnik Akademijina Odbora za narodni život i obièaje. Zajedno s akademikom A. Mohorovièiæem ureðivao je Zbornik za narodni život i obièaje. Prikupio je mnogo geografske i kulturno-povijesne bibliografske graðe. Izradio je desetak zavièajnih karata veæih hrvatskih gradova i okolnih krajeva (Bjelovar, Gospiæ, Karlovac, Krapina, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar, Zagreb), objavio oko 150 struènih i znanstvenih radova te veæi broj knjiga. Djelo Descriptio Croatiae daje cjelovit prikaz hrvatskih zemalja na geografskim kartama od poèetaka do suvremenosti. Plod je to tridesetogodišnjeg rada, prikupljanja i obraðivanja graðe. To je do danas najpotpuniji i najširi pregled kartografije Hrvatske i hrvatske kartografije od poèetaka pa do kraja 19. st. Drugo kapitalno djelo pod naslovom Descriptio Bosnae et Hercegovinae obraðuje povijest i geografiju Bosne i Hercegovine na temelju kartografskih izvora.
Mirko Markoviæ, (Slavonski Brod, 22. lipnja 1929. - Zagreb, 13. travnja 2009.), hrvatski povjesnièar, geograf i kartograf. Dodijeljena mu je stipendija Zaklade Alexander von Humboldt za specijalizaciju pa je 1965/66. proveo u Geografskom institutu Visoke tehnièke škole u Münchenu. Zaposlio se kao asistent antropogeografije u Etnološkom zavodu JAZU. Godine 1967. unaprijeðen u znanstvenog suradnika, a 1971. u višeg znanstvenog suradnika te 1975. u znanstvenog savjetnika. Od 1974. upravitelj je Etnološkog zavoda i tajnik Akademijina Odbora za narodni život i obièaje. Zajedno s akademikom A. Mohorovièiæem ureðivao je Zbornik za narodni život i obièaje. Prikupio je mnogo geografske i kulturno-povijesne bibliografske graðe. Izradio je desetak zavièajnih karata veæih hrvatskih gradova i okolnih krajeva (Bjelovar, Gospiæ, Karlovac, Krapina, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar, Zagreb), objavio oko 150 struènih i znanstvenih radova te veæi broj knjiga. Djelo Descriptio Croatiae daje cjelovit prikaz hrvatskih zemalja na geografskim kartama od poèetaka do suvremenosti. Plod je to tridesetogodišnjeg rada, prikupljanja i obraðivanja graðe. To je do danas najpotpuniji i najširi pregled kartografije Hrvatske i hrvatske kartografije od poèetaka pa do kraja 19. st. Drugo kapitalno djelo pod naslovom Descriptio Bosnae et Hercegovinae obraðuje povijest i geografiju Bosne i Hercegovine na temelju kartografskih izvora.
SAMUEL BECKETT
Samuel Barclay Beckett, (Dublin, 13. travnja 1906. - Pariz, 22. prosinca 1989.), dramatièar i romanopisac irskog podrijetla. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata poèinje i pisati na francuskom. Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda. Krajem 1940-ih i poèetkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se èesto unatoè njegovu izrièitom protivljenju nazivaju "trilogijom": Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.). Iako su Beckettova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistièna, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.
Samuel Barclay Beckett, (Dublin, 13. travnja 1906. - Pariz, 22. prosinca 1989.), dramatièar i romanopisac irskog podrijetla. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata poèinje i pisati na francuskom. Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda. Krajem 1940-ih i poèetkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se èesto unatoè njegovu izrièitom protivljenju nazivaju "trilogijom": Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.). Iako su Beckettova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistièna, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.
SEAMUS HEANEY
Seamus Justin Heaney (Castledawson, 13. travnja 1939.), irski književnik. Roðen na Mossbawn farmi izmeðu Castledawson i Toomebridge, živi u Dublinu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1995. godine. Uz Nobelovu nagradu za književnost, Heaney je dobio Geoffrey Faber Memorial Prize (1968), nagradu EM Forster (1975), Zlatni vijenac poezije (2001), TS Eliot nagradu (2006) i dvije Whitbread nagrade (1996 i 1999). Bio je èlan Aosdána od njegova osnutka, te je Saoi od 1997. Bio je i na Harvardu i Oxfordu profesor pjesništva te je napravio Commandeur de l’ ordre des Arts et Lettres u 1996. Heaneyjevi osobni rukopisi se èuvaju u Nacionalnoj knjižnici Irske. Robert Lowell , i mnogi drugi, nazivaju ga ½najvažnijim irskim pjesnikom nakon Yeatsa ½, ukljuèujuæi i akademske John Sutherland, koji imaju odjek osjeæaja da je ½najveæi pjesnik našeg doba½.
Seamus Justin Heaney (Castledawson, 13. travnja 1939.), irski književnik. Roðen na Mossbawn farmi izmeðu Castledawson i Toomebridge, živi u Dublinu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1995. godine. Uz Nobelovu nagradu za književnost, Heaney je dobio Geoffrey Faber Memorial Prize (1968), nagradu EM Forster (1975), Zlatni vijenac poezije (2001), TS Eliot nagradu (2006) i dvije Whitbread nagrade (1996 i 1999). Bio je èlan Aosdána od njegova osnutka, te je Saoi od 1997. Bio je i na Harvardu i Oxfordu profesor pjesništva te je napravio Commandeur de l’ ordre des Arts et Lettres u 1996. Heaneyjevi osobni rukopisi se èuvaju u Nacionalnoj knjižnici Irske. Robert Lowell , i mnogi drugi, nazivaju ga ½najvažnijim irskim pjesnikom nakon Yeatsa ½, ukljuèujuæi i akademske John Sutherland, koji imaju odjek osjeæaja da je ½najveæi pjesnik našeg doba½.
JEAN de LA FONTAINE
Jean de La Fontaine (Château-Thierry, 8. srpnja 1621. - Pariz, 13. travnja 1695.), francuski književnik iz XVII. stoljeæa Ogledao se u svim književnim rodovima, a glavna su mu djela ½Basne i bajke½, ½Pripovijesti u stihu½. Od antièkih pisaca preuzeo je okosnicu, a basnu osvježuje elementima drame, satire i poezije. Životinje njegovih basni kriju pod svojom kožom sve ljudske slabosti. Njegove basne vrlo su poznate i smatraju se remek djelima svjetske književnosti. Inspirirane su Ezopom, Horacijem i staroindijskom književnosti kao Panèantantra. Prvo djelo od 124 basne izašlo je 31. ožujka 1668. godine pod nazivom ½Ezopove basne½, a bile su posveæene Luju, Velikom Dauphinu, sinu Luja XIV.. Basne su bile jako dobar izbor za èitanje: imale su ritam, pisane su u rimi, prirodne i lake za èitanje, tipièno francuske. Njegove basne nisu samo štivo za djecu veæ i za odrasle. U njegovim basnama èesto stradaju dobri (jer nisu dovoljno lukavi), a pobjeðuju pametni i spretni (makar bili i zli). Obrazovaniji ljudi su uspjeli i citirati stotine La Fontaineovih reèenica. Poštanske marke s njegovom slikom i njegovim basnama izdane su 1995. godine u Francuskoj. U intervalima tijekom života izašle su ostale edicije njegovih basni. Posljednja je izašla 1693. godine. Èlan Académie française (Francuske akademije) postao je 1683. godine.
Jean de La Fontaine (Château-Thierry, 8. srpnja 1621. - Pariz, 13. travnja 1695.), francuski književnik iz XVII. stoljeæa Ogledao se u svim književnim rodovima, a glavna su mu djela ½Basne i bajke½, ½Pripovijesti u stihu½. Od antièkih pisaca preuzeo je okosnicu, a basnu osvježuje elementima drame, satire i poezije. Životinje njegovih basni kriju pod svojom kožom sve ljudske slabosti. Njegove basne vrlo su poznate i smatraju se remek djelima svjetske književnosti. Inspirirane su Ezopom, Horacijem i staroindijskom književnosti kao Panèantantra. Prvo djelo od 124 basne izašlo je 31. ožujka 1668. godine pod nazivom ½Ezopove basne½, a bile su posveæene Luju, Velikom Dauphinu, sinu Luja XIV.. Basne su bile jako dobar izbor za èitanje: imale su ritam, pisane su u rimi, prirodne i lake za èitanje, tipièno francuske. Njegove basne nisu samo štivo za djecu veæ i za odrasle. U njegovim basnama èesto stradaju dobri (jer nisu dovoljno lukavi), a pobjeðuju pametni i spretni (makar bili i zli). Obrazovaniji ljudi su uspjeli i citirati stotine La Fontaineovih reèenica. Poštanske marke s njegovom slikom i njegovim basnama izdane su 1995. godine u Francuskoj. U intervalima tijekom života izašle su ostale edicije njegovih basni. Posljednja je izašla 1693. godine. Èlan Académie française (Francuske akademije) postao je 1683. godine.
