Pripomenak
U povjesti nove hrvatske književnosti prijatno se iztiče pobratimstvo dvaju pjesnika, po ćudi različitih, ali po težnjama srodnih, to su Mirko Bogović i Antun Nemčić.
Odrekavši se Bogović vojničkoga staleža, u kojem je proveo sedam godina, dodje s proljeća godine 1840. u Moslavinu i ostade ovdje dva mjeseca.
Bogović je već i prije odisao rodoljubnim žarom, sjaj »Danice ilirske«; obasjao je njegovu dušu, ali istom ovdje, u Moslavini nadje ponuku, da se ogleda na književnom mejdanu.
U Moslavini se upoznade s Antunom Nemčićem, koji je bio od njega tri godine stariji, i uhvati s njime tvrdo pobratimstvo, koje ostade nepomućeno do prerane smrti Nemčićeve.
Bogović se je još pod stare dane uviek s pietetom sjećao svoga pobratima, te mu je ova svietla uspomena poput blaga melema ublaživala u kasnijem životu često ojadjenu dušu.
U Moslavini, a do mala u Koprivnici čitali su pobratimi sa zanosom stare hrvatske pisce i krasne narodne pjesme, proučavali inostrane klasike, pa ih je mnogo puta zatekla biela zora, gdje uz knjigu i u živu razgovoru sjede za stolom i snuju osnove u starogradskom vinogradu Nemčićevu.
Ovdje se rodi u Bogovićevoj duši želja, da bude književnik, te se ponajprije dade na to, da za »Croatiju« prevede nekoliko slovenskih narodnih pjesama iz Vrazove knjige.
...