Nakon što sam desetljećima slušao govore iza političkih govornica, čitao u novinama, slušao s valova radija, gledao na televizijskim ekranima, učio u školi o partizanskim herojstvima i ustaškim zločinima, samo po sebi nametalo mi se pitanje kako to da partizani nisu baš nikada nikakvog zla učinili.
Njihova su djela uvijek bila herojska, hrabra, plemenita, humana, a da ih komunisti nisu učili da nema Boga, vjerojatno bi se proglašavali svecima.
S druge strane bili su ustaše koji su se natjecali tko će učiniti veće zlo.
Domobrani, oni su bili dudeki, na njih se nije računalo.
Nijemci, oni su bili sila, tehnički jaka, disciplinirana u zločinima, skoro jednaka ustašama.
Sve su njih do nogu potukli goloruki partizani, a da nigdje i nikada nisu učinili ni jedan jedini zločin.
Dakle, to je ono što sam mogao znati o ratu koji se događao, tamo negdje.
O tome ne mogu pisati jer nisam bio tamo, a ono što sam pročitao bilo je umotano u celofan i vezano pozlaćenom vrpcom, te prikazano kao neki povijesni poklon.
Više su mi poznati događaji o kojima se potajno pričalo u selu, i to u selu koje nikada nije bilo uključeno u neke velike ratne sukobe.
Ako su se takve stvari događale u tom selu, kako je onda bilo tamo gdje su sukobi bili česti, neposredni i krvavi.
No, o tome što se događalo u jednom malom beznačajnom selu mogu pisati, jer su se zbili događaji za koje sam saznao iz prve ruke, usmenom predajom kao i pisanim dokumentima.
Dakle cijela knjiga inspirirana je stvarnim događajima.
Međutim, način na koji su se dogodili je više-manje izmišljen.
Imena ljudi i mjesta događaja su, također, izmišljena.
Razlog za to je taj što autoru nije cilj bilo koga optužiti za te događaje, već da se nikada ne ponove.
Pravi akteri su umrli.
Pravi svjedoci su također, umrli.
Osjećao sam potrebu da to jednostavno napišem, iskreno se nadajući da će to netko pročitati.
Važno je znati da rat, kao takav, nikada nikome ne čini dobro.
Običan čovjek je taj koji postaje zločinac ili žrtva, bandit ili borac za slobodu.
To ovisi o tome tko će na kraju rata biti proglašen pobjednikom, i tko će pisati povijest.
Ideologija je uglavnom ta koja od najobičnijeg čovjeka čini zločinca.
Na taj način su i likovi iz ove knjige postali zločinci.
Mali čovjek uvijek gubi.
Trebalo bi pitati majke koje su izgubile svoju djecu, bili radije imale svoju djecu živu pored sebe ili mrtve heroje.
Na jednoj gozbi nakon Domovinskog rata sjedio sam nasuprot mladića koji je u tom ratu izgubio oba oka i obje ruke.
Žena koja je sjedila pored njega hranila ga je poput djeteta.
Gemišt je pio sa slamkom koju mu je u usta stavila ista žena.
Država se pobrinula za sve.
Dala je ono što je mogla.
Nisam imao hrabrosti da ga pitam što bi dao za to da ima ruke i oči.
Što bi rekla njegova majka kada bi ju pitali bi li radije da njen sin ima oba oka i obje ruke pa da može znojem svoga lica zarađivati svoj kruh, ili da bude ovakav kakav jest i dobiva pomoć od države.
Kojim se to novcem može platiti! A on je prije rata bio samo jedan običan mladić, poput tisuća drugih.
Prije Drugog svjetskog rata i partizani i ustaše iz Lugovića su bili samo obični dečki.
Ivan Smolec