Tu imam vse
Domaća tu je hrana
Domaća draga rieč
Srečna tu sam ja
I nikaj mi drugo
Ne treba već.
Mihaela Uranić
Svaki čovjek nosi u sebi ljubav prema svom zavičaju, prema domaji; naučen od kolijevke voljeti svoje, čuvati sve što smatra svojim korijenima, sve uz što je rastao, stasao, uz što živi...
On čuva svoj govor, jezik, rieč domaću, pisanu riječ uopće jer govor roditeljskog doma, zavičajni govor, njegov je identitet i predstavlja trajnu vrijednost i bogatstvo, ne samo zavičaja već i cijele zajednice.
A govor je kajkavski i ključna riječ toga govora, jezika u zagorskom kraju jest KAJ.
KAJ, vekovečni KAJ, oživljen je i odnjihan poleg jedne vel’ke gore, podno Ivanščice, njegovan kao kult u Ivancu, njeguje se intenzivno u manifestaciji Draga domaća rieč više od trideset godina.
KAJ je uvijek okupljao one koji ga vole, koji ga znaju i poštuju, one koji njime - kajem - dušu i srce otvaraju, pretaču misli u riječ, nude pregršt stihova, ali i one koji ga stalno prate, čuju, uživaju i žive s njim.
Ove godine izrađena je dvadeset i osma ogrlica u koju su svoja poetska zrnca, bisere i medaljone nanizali brojni autori i darovali je Dragoj domaćoj rieči, kaju, zavičaju, sebi i nama.
Sto nam kazuju, što nude, što poručuju? Život! Život kakvim ga vide, doživljuju, žive; nude i otkrivaju sve što ih tišti, steže, smeta, sve što vole, čemu se rugaju i raduju i što žele i priželjkuju... sve što se KAJEM može izreći.
A može se, zaista, sve.
.....
Olja Gregur, prof.