UVOD
Ušetala se riječ Vinkovci u sve putnike između Zapada i Istoka.
Ovdje je čak i jedna Agatha Christie ostavila dio svoje avanture, a ne samo Matoš u pohodu na čašu šiljerca Josipu Kozarcu.
Ako je Pariz ogroman i sjajan, zar se zato treba odreći ljepote iskonskog krajolika drevne rijeke Bosuta i divnih spačvanskih šuma?
Vinkovci su svojevrsna raskrsnica putova.
Svakog jutra nose mu pozdrave deseci jurećih vlakova, pozdrave udaljenih velikih gradova, zemalja i ljudi.
Suvremeni čovjek koji nije doživio ravnicu neka za uvod u svoja putovanja prostranstvima zemlje pohodi ovaj grad koji nikada nije umro i koji već više od pet tisuća godina nije zaboravljen, a koji u razvijene ranobrončanodobne kulture daje i naziv jednoj od tih kultura.
Ovdje od vremena Cibalae, kada je grad dao dva rimska cara, provincija nije nikada bila model života uopće, ali je bila škola čežnje.
Onda kad New York još nije bio ni selo, Vinkovci su zabilježeni na svim važnijim kartama ovog dijela Evrope, a pjesnik ovoga grada, književnik Joza Ivakić odavno je napisao da je Wien samo Wien, a »mi smo još i kovci«.
Relković je ovdje imao svoju etiku isprobanu baš ovdje među Šokcima, Josip Kozarac svoju logiku i ekonomiku, Ivan Kozarac svoju estetiku, Vladimir Kovačić svoju zaljubljenost i nadu, Josip Kosor svoju provokaciju života, Joza Ivakić svoju inspiraciju da pronađe rješenje ni sela ni varoši, Vanja Rada Radauš svoja izvorišta i svoja vraćanja, Ivan Domac svoju fluidnu i transparentnu atmosferu; kada slika postaje glazba, Stavko Mađer i Antun Martinovski svoju pripadnost bunama i bujicama.
Ovdje je Blagoje Parović započeo svoje naukovanje kao 13-godišnjak (1916) stječući prve pojmove o revolucionarnom zadatku radničke klase na vinkovačkom kolodvoru.
Tin Ujević je osjetio ljudsku pomoć Vinkovčana u svom progonu, baš kao i toliki ljudi (Balota).